Opisati Ibricu Jusića, tog vječitog dubrovačkog trubadura, je teško, no citiraćemo Peru Gotovca, poznatog hrvatskog kompozitora i dirigenta, istovremeno i jednog od prvih suradnika s kojima je mladi Ibrica u Zagrebu imao čast da radi.
Gotovac je, naime, 1994. godine napisao:
"Šansonjer Ibrica Jusić, čarobnjak pjevanog stiha, danas već iskustvom sazreli umjetnik ispečena estradnog zanata, ispunio je trideset godina svojega burnog puta po daskama scena širom svijeta. Gdje je trenutno? Opet negdje luta!"
Na estradnom nebu Ibrica Jusić se javlja 1965, godine na festivalu u Zagrebu. Oslanjajući se na elementne francuske šansone godinama je stvorio prepoznatljiv i veoma autentičan autorski izraz, koji se odlikuje poetikom i intelektom, kao i skladanjem na stihove poznatih pjesnika. Desetljećima je zaštitni znak Dubrovačkih ljetnih igara, na kojima se redovito pojavljuje kao domaćin ponoćnih koncerata na skalinama.
U svojoj bogatoj muzičkoj karijeri objavio je veliki broj albuma, a za mnoge njegove pjesme muzički kritičari kažu da su vječne i neprolazne.
NN: Ibrica Jusić je nadaleko prepoznatljiv po svome muzičkom izražaju. Za Vas kažu da ste originalan. Je li to teško biti u muzici?
JUSIĆ: Kad mislite svojom glavom i ne povodite se za nekim lažnim uzorima, nije teško biti originalan. Svi smo mi imali neke svoje uzore, ali se nisam ni za jednog "zalijepio", premda sam učio od mnogih. Najvažnije je da čovjek posjeduje vlastitu karizmatičnost i osobnost i da ih na pravi način iskoristi.
NN: Muzičku karijeru ste započeli 1965. godine. Da li ste tada slutili da ćete doseći ovoliku muzičku slavu i popularnost?
JUSIĆ: Nikada nisam razmišljao o tome, jer ja u životu volim da radim ono što me duhovno ispunjava. Četrdeset i četiri godine sam na muzičkoj pozornici, nekad s manje nekad s više uspjeha, nekad sa puno nekad sa malo novca. Međutim, u svemu je najvažniji duh. Kada je čovjek duhom jak, sve teškoće se prebrode.
NN: Dubrovnik je grad koji ima specifičan duh. Kada se govori o tom gradu uvijek se misli na njegovu bogatu prošlost, uvijek je ta priča o obavijena oblakom mistike. Kako definisati taj fascinantni dubrovački duh i u kojoj mjeri je on "izgradio" Ibricu Jusića kao čovjeka i umjetnika?
JUSIĆ: Znate što, probajte zamisliti zašto ljudi uvijek uzdahnu kada dođu na Stradun, kada vide taj kamen koji kao da svaki dan neko glanca sa parket pastom, kada obiđu te drevne zidine, kule i zamkove. Kada pomislite samo koliko je u povijesti grada zaljubljenih parova prošlo preko Straduna. I sam grad izdaleka izgleda kao biserna ogrlica. Moji roditelji, Emina i Arif, mladi zaljubljeni begovski par došli su u Dubrovnik da provedu svoj medeni mjesec. Toliko su bili opčinjeni gradom da su tu i ostali živjeti. Od tada Dubrovnik izgrađuje nas, duh naše porodice, a mi smo mu poklonili malo bosanske duše.
NN: Često ste isticali svoje bosanske korijene, pa i u onim situacijama kada to nije bilo previše oportuno. Omaž Vašoj postojbini načinili ste izdavanjem albuma sa pjesmama, obradama starih bosanskih sevdalinki.
JUSIĆ: Pa, da. Taj album je naišao na dobar prijem publike i u Hrvatskoj i u Bosni. Da sam ga napravio prije trideset godina, svi bi tada rekli ode Ibro u narodnjake. Ali eto, sada je u modi etno zvuk i ja sam to iskoristio. Osim toga, uvijek sam želio obraditi stare sevdalinke.
NN: Ovo je doba elektronske muzike. Koliko se u današnjem svijetu, u kojem mašine proizvode muziku, ona gubi kao duhovna potreba čovjeka?
JUSIĆ: Ljudska emocija je nepotrošiva, romantika je vječna. Dok bude ljudi, biće i emocija, znači biće i muzike kao izraza duhovne potrebe čovjeka. Ja ne volim muziku miješati po stilovima, za mene postoji dobra i loša muzika. Činjenica je da u svijetu prevladava materijalizam, pa su i duhovne potrebe čovjeka reducirane. Čovjek danas brzo živi i često nema vremena za muziku. Čak i vlastima odgovara takva situacija, jer muzika prosvjetljuje ljude, daje im oči, podstiče ih da misle. To niti jedna vlast ne voli.
NN: Sada ste dotakli jednu zanimljivu temu. Naime, postoje mišljenje da vlasti, svojom kulturnom politikom ili nepolitikom, namjerno kreiraju takav društveni sistem u kojem će ljudi biti lišeni onoga što zovemo duhovnost. Mislite li da u tome ima istine?
JUSIĆ: Pa, naravno da je to istina. Ljudima se nudi turbo folk, primitivizam, animalna kulturalnost, kako bi se njima lakše upravljalo. Nisu Rimljani džaba izmislili onu čuvenu izreku da narodu treba dati kruha i igara. Pogledajte samo ove rialiti zabave gdje se ljudima nudi lažna nada kako se na brz i lak način može doći do novca. Znači, ljude treba lišiti istinske duhovnosti kako kritički ne bi promišljali o društvu, jer bi time i sama vlast došla u pitanje.
NN: Postoji li danas izvorna šansona?
JUSIĆ: Znate šta, postavimo kontra pitanje. Šta je to izvorna šansona?
NN: Pa, romantičarsko-ljubavno-duhovna pjesma...
JUSIĆ: Naravno da postoji. Možda se ona razlikuje u muzičkoj formi, ali sigurno da postoji. Šansona je danas prilagođena modernim muzičkim izražajima.
NN: Koliko Vam je u muzičkoj karijeri pomogao Vaš brat, Đelo Jusić, također vrhunski muzičar?
JUSIĆ: Iskreno, nimalo mi nije pomogao. Nas dvojica imamo dva različita poimanja glazbe. Đelo je moj stariji brat i normalno je da mi je u jednom periodu života bio uzor. Mnogi su nas pokušavali i posvađati govoreći da bez Đele ne bi bilo mene i obrnuto. Međutim, mi smo dva različita svijeta po pitanju muzike. Istina, da ne lažem, sarađivali smo na jednom albumu u osamdesetim godinama, kada se Đelo posvađao sa Terezom Kesovijom. Međutim, oni su se brzo pomirili i nastavili saradnju (smijeh)....
NN: Postoje li neke pjesme iz Vaše bogate diskografije koje su Vam posebno drage?
JUSIĆ: Sve su mi pjesme jednako drage. To vam je kao kada bi majku sa sedmoro djece pitali koje dijete joj je najdraže.
NN: Neizostavno pitanje koje Vam se postavlja, vezano je za Vašeg psa Arčija, škotskog ovčara koji je stalni pratilac Ibrice Jusića?
JUSIĆ: Pa da, Arči ima prilično godina i pokušavam da ga štedim koliko je to moguće.
NN: Postoji jedna stara kineska izreka koja kaže: "Da je pas najbolji čovjekov prijatelj, misli čovjek, a ne pas".
JUSIĆ: Pa ja na to samo mogu odgovoriti da što više upoznajem ljude, sve više volim pse (smijeh).