Olivar Nektarijević pjevač je grupe "Kanda, Kodža i Nebojša" (KKN), koja će, u organizaciji "OK musica", nastupiti u Klubu studenata Banjaluka 15. februara.
"'Kanda Kodža i Nebojša' su jedan od ključnih sastava sa rok scene iz devedesetih godina prošlog vijeka, grupa jedinstvene poetske vizije, čiji rad ostaje upamćen kao jedan od vrhunaca pozne faze razvoja rokenrola na ovim prostorima. KKN je sastav koji preko 30 godina sa uspjehom odgovara na pitanje kakav je rokenrol potreban u našim krajevima - strastan i angažovan, uvijek u ljubavi sa publikom. Oslanjajući se na talenat, inteligenciju i ljubav kao pogonsko gorivo svog djelovanja, KKN je stekao status predvodnika beogradskog roka tokom devedesetih", navedeno je u saopštenju organizatora. Šta, sa druge strane, sam Nektarijević kaže uoči banjalučkog koncerta, pročitajte u pisanom intervjuu koji je dao za "Nezavisne".
NN: Banjalučki KSB je za Vas, na neki način, domaći teren. Da li su klubovi, zapravo, mjesta gdje se grupa KKN najviše osjeća kao svoja na svome?
NEKTARIJEVIĆ: Donekle. Zavisi od kluba. Čak ne toliko ni od samog kluba, koliko od atmosfere koja se u njemu napravi. Mogu da zamislim da sviramo na istom mestu u dve različite atmosfere i da u zavisnosti od te dve atmosfere jedan koncert doživljavamo kao da ga sviramo na svom terenu, a drugi kao na nekom "tuđem". Atmosfera uglavnom zavisi od interakcije benda i slušalaca. Zavisi i od raspoloženja benda, raspoloženja i broja prisutnih ljudi. Dešava se da bend izađe na binu umoran ili u nekom lošem raspoloženju, a da ga ljudi podignu i promene tok svirke. I obratno. Na festivalima, recimo, može da bude odlična atmosfera, iako je veća verovatnoća da tu ima više ljudi koji su se slučajno zatekli nego što bi to bio slučaj u klubu. Činjenica je da su u klubu uglavnom ljudi koji su namerno došli da te čuju. Ali to ne garantuje da si na domaćem terenu. Srećom, uglavnom se dešava da se osećamo kao da jesmo. Ali, nikad se ne zna.
Vezana vijest: "Kanda, Kodža i Nebojša" 15. februara u Klubu studenata Banjaluka
NN: Za razliku od klubova, koliko Vam prijaju ljetne festivalske svirke u prirodi, gdje sve "podseća na izviđačke dane"?
NEKTARIJEVIĆ: Upravo mogu da se nadovežem na prvo pitanje. Sve je moguće. Čak i to da na festivalu atmosfera bude prisnija nego u klubu. Faktor iznenađenja je veoma često prisutan. Mi se uvek nadamo prijatnom, ali ponekad se desi i neprijatno iznenađenje. Ali to je život, je l' da? Verovatno ne može drugačije.
NN: Trideset godina rada benda obilježili ste kompilacijskim albumom "Popis". Sada se već bliži 35 godina rada. Grupa, dakle, postoji duplo duže nego što ste imali godina po njenom osnivanju. Da li ovi brojevi prevazilaze sva Vaša početna očekivanja?
NEKTARIJEVIĆ: Nesumnjivo. I daleko. Mi uopšte nismo razmišljali u okvirima dužeg i ozbiljnijeg bavljenja, pa čak ni o mogućnosti da postojimo dovoljno da se napabirči nešto za jedan jedini album. Stvarno smo živeli trenutak. Uostalom, muzika iz tog vremena koju smo sticajem okolnosti ostavili za sobom najbolje svedoči o našim tadašnjim očekivanjima i ambicijama.
NN: Zanimljiv je omot albuma "Popis", kao, recimo, i onaj "Volja za noć", u kojima dajete omaž starim radnjama i izdanjima knjiga. Koliko vam je bitan dizajn, posebno danas kada kažu da živimo u vizuelnom svijetu?
NEKTARIJEVIĆ: Pa ni blizu koliko muzika ili tekstovi. Omotima sam se najčešće bavio ja, uz nečiju pomoć, verovatno motivisan željom da ono na čemu smo radili i do čega držimo ipak ne bude propraćeno nekim neadekvatnim vizuelnim sadržajem. Možda je i do horoskopa. Ja sam vaga, to su estete, navodno.
NN: Tokom karijere eksperimentisali ste sa mnogim muzičkim žanrovima. Da li je, po Vašem mišljenju, podjela muzike na žanrove prevaziđena?
NEKTARIJEVIĆ: Nije. Niti će ikad biti, bar što se nas tiče. Uvek će biti žanrova koji su nam odbojni i neprihvatljivi. Uglavnom smo eksperimentisali žanrovima iz rokenrol domena, uz povremeno prisustvo džeza i malo češće nečeg našeg, ličnog, nedefinisanog.

NN: Na i dalje aktuelnom albumu KKN-a "Beton" pjevate "pravila pišem sam". U kojoj mjeri je rokenrol bio i ostao prostor slobode?
NEKTARIJEVIĆ: Mislim da ona sloboda koja nas zanima nema definiciju. Sigurno postoji neka pravno-birokratska definicija slobode. Ali to nije ono što nas zanima. Mislim, jeste, naravno, svima nam je važno da budemo na slobodi, a ne u zatvoru. Ali sloboda koja nas zanima podrazumeva neke šire okvire. A postoje segmenti rokenrola koji navode na razmišljanje, podstiču ga, omogućavaju da se dođe do tog osećaja koji bi mogao da bude sloboda, kao, uostalom, svaka umetnost, mada ne insistiram na svrstavanju rokenrola u umetnost. Zapravo, siguran sam da većina rokenrola nije umetnost, postoje neki segmenti i elementi rokenrola koji sigurno jesu, ali većina rokenrola nema umetničku vrednost. Ali to nije toliko važno, radi se o drugim vrednostima koje imaju neku svoju težinu. Rokenrol je vrlo širok pojam. Ali ono što ne može da se ospori je njegova veza sa istraživanjem i bavljenjem pojmom slobode. Na mnogo načina. Nije on jedinstven u bavljenju slobodom, ali neke metode bavljenja slobodom definitivno jesu karakteristične za rokenrol.
NN: Radite li na novom materijalu i, ako radite, šta nam zasad možete otkriti o istom?
NEKTARIJEVIĆ: Uvek radimo, nešto se dešava na nekom nivou svakako, ali trenutno ne radimo ništa konkretno novo. Mislim da smo još u fazi akumulacije. Konkretan kreativan rad je privremeno obustavljen između ostalog i zbog nekih mojih problema sa zdravljem. Nadam se da će to na ovaj ili onaj način biti prevaziđeno i da ću uskoro biti u stanju da se prepustim nekakvom kreativnom procesu.
NN: Da li se bavite proznom formom i razmišljate li o objavi knjige?
NEKTARIJEVIĆ: O objavljivanju nikako, bar zasad, iz istih razloga kao sa muzikom, s tim što muzika i rad sa bendom ima prioritet, pisanje me zanima, ali bilo šta ozbiljnije mora da dođe na red. A i u kreativnom procesu benda nisam sam, to je zajednički rad i ne zavisi samo od mene. Svako tu nešto doprinosi, više ili manje, ali podjednako važno.
NN: Devedesetih godina prošlog vijeka za vrijeme studentskih protesta u Srbiji svirali ste na turnejama koje su bile vid protesta protiv tadašnjeg zakona o informisanju. Šta se promijenilo do današnjeg dana i kako gledate na aktuelne studenske proteste u Srbiji?
NEKTARIJEVIĆ: Studentske proteste vidim kao najplemenitiju potrebu mladih da menjaju nabolje svet oko sebe, kao prirodnu i zdravu reakciju na pojave koje su doživeli kao obest i bolest, i kao inicijativu koju treba poštovati i uvažavati. Njihov revolt je pokazatelj nemogućnosti zdrave mlade osobe da ignoriše destruktivne pojave koje je okružuju, a koje su otišle predaleko. To govori i da im je stalo do stanja u kom se nalazi društvo, što delom ukazuje i na mogućnost da su van psiholoških tokova da samo završe ovde najneophodnije obaveze koje bi im omogućile odlazak u inostranstvo, a upravo tako sam zamišljao prosečan studentski profil kod nas. U naše vreme su ti studentski protesti zaista bili povezani sa stranačkim strujama, postojale su neodvojive veze studentskih demonstracija i opozicionih partija, što mislim da u ovom slučaju režimska propagandna mašinerija potpuno neopravdano i na najdegutantnije načine pokušava da im pripiše.
NN: Koji mlađi bendovi u regionu privlače Vašu slušalačku pažnju?
NEKTARIJEVIĆ: Poslednje što mi se izuzetno dopalo je bend "Petrikor 1858", iz Podgorice, tačnije iz studija Stefana Pantovića i benda "Parampaščad", u Spužu. Takođe mi se svidela novija beogradska (ja mislim) supergrupa "Ohajo", ali mislim da se piše "Oxajo".
NN: Koliko održavate kontakte sa bivšim članovima grupe, recimo sa Rastkom Lupulovićem, koji je danas monah i kako gledate na njegov i životni put ostalih kolega?
NEKTARIJEVIĆ: Svi smo dobri. Možda sa jednim ili dvojicom ljudi nemamo kontakt niti dobre odnose, ali šta sad, bilo bi previše tražiti neku idealnu situaciju. Prvi bubnjar benda je tu u Banjaluci i kad je raspoložen odsvira nešto s nama. Meni se dešava da sanjam nezamonašenog Rastka, ili kako je napustio službu i manastir. Ali, vrlo ga je teško zamisliti drugačijeg nego što je danas. Vreme sve jasnije pokazuje da je izabrao pravi put. Čini mi se da uvek kad to kažem može da zvuči sarkastično, ali zaista nije: u njegovom društvu se ljudi najbolje zezaju. Uvek je bio izuzetno duhovit, a sad je to dobilo neku novu dimenziju.
NN: Poredeći Vas sa Dorijanom Grejom, mnogi komentarišu da kući vjerovatno imate sliku koja stari umjesto Vas. Stoga nam recite za kraj, kako održavate duh i tijelo zdrvima?
NEKTARIJEVIĆ: Ovo pitanje može da deluje kao gruba šala, posebno s obzirom na moju trenutnu situaciju. Ali, naravno, nema zamerki, zašto bi neko morao da zna takve stvari. Uglavnom sam na fizioterapijama zbog izvesnih problema u kojima sam se našao i dobar deo života u poslednje vreme provodim u bolovima. Trudim se da mislim dobro i da se nadam kako će se to dovesti u red, iako često imam osećaj da sam na izmaku snaga. Ali tu dolazi ona kvaka: moj pokojni ćale mi je u teškim situacijama govorio: "Jači si nego što misliš." Nova snaga se kad-tad pojavi i iznenadi me. Nadam se da to nikad neće da me napusti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.