Oliver Njego, nekadašnji prvak Beogradske opere, jedan je od rijetkih umjetnika svoga ranga koji je u sebi uspio sačuvati dijete i djetinju radost života koju neštedimice troši i sije svuda oko sebe.
Da bi sačuvao to nešto što je, kako kaže, samo njegovo, a to podrazumijeva i individualnost i duhovnost, jednom riječju svjesnost o tome šta hoće i šta neće, Njego je prije dvije godine napustio Narodno pozorište u Beogradu, gdje je bio prvak Opere, nastavljajući, kako kaže, da bude srećan.
"Čovek sam koji živi vrlo skromno, van klišea, bez uticaja medija, ne pratim ništa što se dešava na tim 'pinkovima', imam svoj krug prijatelja - vrlo uglednih ljudi sa kojima razmenjujem osećanja i misli i jednostavno, kako bi rekao pokojni Brana Crnčević, mogao bih da živim mnogo bolje, ali me je sramota", obašnjava Njego svoj sadašnji status.
Dodaje da je sada profesor na tri akademije u Srbiji i Republici Srpskoj, gdje glumcima predaje tehniku glasa sa pjevanjem, ali da ga nije stid nikakvog poštenog posla, jer je važno ono što se odvija "u glavi i duši", važna je iskrenost i dobra namjera da se nešto uradi.
Poznat po svojoj velikoj pobožnosti, koju još iz djetinjstva nosi zajedno sa sjećanjem na pravoslavne slavske svečanosti u domu djeda po majci, Njego je do sada tri puta biciklom išao na Svetu goru, njegujući svoju jednostavnost i skromnost.
"Ja sam i na 'Dučićeve večeri poezije' sa aerodroma stigao u gepeku, ko Džeki, u onom velikom prostoru gepeka koji je povezan sa putnicima i u kojem ima dovoljno mesta, kakve to veze ima", kaže sasvim jednostavno umjetnik koji važi za najpopularnijeg srpskog baritona.
I na "Dučićeve večeri poezije" sam sa aerodroma stigao u prostoru gepeka koji je povezan sa putnicima, kakve to veze ima, kaže Njego
Takva jednostavnost ne ruši, međutim, njegov autoritet kod studenata, iako se, priznaje i sam, vrijeme u kome je on studirao i vrijeme sadašnje umnogome razlikuju, jer je novo u muzici donijelo i veliki pritisak tuđih ukusa, koji potiskuju našu autohtonost i tradiciju.
"Bez duhovnosti i negovanja duhovne i tradicionalne muzike nema ničega, ni Srbije ni srpstva, a da bismo svi mi doprineli vraćanju našoj izvornosti potrebno je da svako sa sobom razgovara i da svoju decu pred ogledalo stavlja, ne bi li deca sagledala svoj lik onako kako treba da ga vide", odlučan je Njego.
Objašnjava da, ipak, dosta toga mogu i moraju učiniti ljudi koji su društveno dogovorni za to - ministri, predsjednici i svi oni zaduženi za kulturu od kojih, kako kaže, popriličan dio ne radi ništa.
"Trudim se da dam svoj doprinos i znam šta radim, i kao profesor i kao otac i to samo ličnim primerom, bez represija i teranja na nešto, ali ja sam nisam dovoljan", dodaje on.
Svojim dvjema kćerkama Tari i Dariji, od deset i sedam godina, ukazuje, kako kaže, na njihov talenat i pomaže im da ga razviju, ne sputavajući ih u njihovim opredjeljenjima, na isti onaj način na koji su njega njegovi roditelji vaspitavali.
Iako mu je otac bio vojno lice, tačnije ratni vojni pilot, nikada mu, pojašnjava, nije branio ni da ide u crkvu niti da voli duhovnu muziku pa je čak i prvu liturgiju Stevana Mokranjca, koju je radio Borivoje Simić, dobio od oca na poklon i ta se ploča, sjeća se Njego, naprosto usijavala na gramofonu, koliko ju je slušao.
Smatra da, ako čovjek nema odnos prema muzici, nije moguć ni razvoj ličnosti, čak ni njegovo oboženje, put od individue do ličnosti, kako kaže njegov duhovnik, psihijatar i komšija Vladeta Jerotić, koga cijeni i često citira.
I njegov odnos prema vjeri i religiji je, kako kaže, prije svega ovozemaljski, jer se trudi da posjećuje predavanja, poput onih profesora Jerotića, trudeći se da u životu čini ljudima dobro, da se pored njega dobro osjećaju, da imaju lijepu komunikaciju, zbog čega se i trudi da se odazove svim pozivima za gostovanje, kako humanitarnim, tako i onima drugačijeg predznaka.
Slučajno u muzici
Prije nego je završio u muzici, želio je da ide u pilotsku školu. Psiholog i kardiolog su, međutim, na testu za prijem u školu istakli da je - pretemperamentan. Potom je bio student građevine pa šumarstva, a sve vrijeme član Skopske opere, gdje ga je čula profesorica Radmila Bakočević i dovela ga u Beograd gdje je završio vojsku i upisao Fakultet muzičkih umetnosti.