"Ex-YU Rocks!" ove godine u Banjaluku dovodi mnoga poznata imena kako regionalne tako i svjetske rock scene. Tako će večeras, drugog dana festivala, na Main Stageu u Krupi na Vrbasu u Banjaluci nastupiti i beogradski rock-reggae bend "Kanda, Kodža i Nebojša".
KKN su osnovani 1991. u Beogradu, a krajem 2001. godine bend se povlači kada je vokal Oliver Nektarijević otputovao u Los Angeles. Poslije jednogodišnjeg boravka u SAD, Oliver se vraća i okuplja nove snage, te KKN nastavljaju tamo gdje su stali.
Iz prvobitne postave grupe u njoj je još samo pjevač Oliver Nektarijević, a s njim sviraju bubnjar Vladan Rajović, gitaristi Nenad Pejović i Janko Mostarilac, a za basom je Branislav Dragović.
Rezultat te nove energije je album "Prekidi stvarnosti", objavljen u junu 2005, koji je naišao na odlične reakcije publike i kritike.
Kako nam je rekao gitarista Nenad Pejović, u septembru ove godine očekuje nas i njihov peti album.
NN. Iako ste prvi put na "Ex-YU Rocksu!", ovo vam nije prva svirka u Banjaluci. Šta očekujete od Banjalučana?
PEJOVIĆ: Od Banjalučana očekujemo da budu vedri, pametni i svoji. A Banjalučani mogu od nas da očekuju da ćemo dati sve od sebe kako bi bar malo doprineli da takvi budu i oni. U svakom slučaju, radujemo se novom susretu sa sjajnom banjalučkom publikom.
NN: Često se osvrćete na riječi i djelo Milana Mladenovića i EKV-a. Znači li to da taj period rock scene ovih prostora smatrate najkvalitetnijim?
PEJOVIĆ: Svako od nas u grupi ima svoje omiljene autore, grupe i periode. Od Milanovog lika i dela je sticajem nesrećnih okolnosti izgrađen mit za koji i njemu samom ne verujem da bi se dopao. Po meni, najuzbudljiviji period ovdašnje rock scene pada u vreme pred raspad bivše zemlje, od 1989. do 1991. Čini mi se da su raznovrsnost i energija tada bila veća nego u bilo kom drugom periodu. To je bilo doba koje je davalo utisak da najbolje stvari tek dolaze, a danas ono podseća na kratkotrajno vraćanje elana umirućem čoveku. No, posle svega, nadam se da je najkvalitetniji period rock scene ovih prostora u budućnosti pred nama.
NN: Posle Oliverovog povratka iz Amerike, bend ponovo nastavlja s radom, ali u novom sastavu. Jeste li imali problema u izjednačavanju stare i nove energije u bendu?
PEJOVIĆ: Nikakvih problema po tom pitanju nismo imali. Ja i Oliver smo još kao klinci planirali da jednog dana, kad porastemo i naučimo da sviramo, napravimo bend i nekako je baš tako i ispalo. Osim toga, s njim sam svirao nekoliko godina u bendu "Headstream", a Vladu sam takođe poznavao godinama unazad i kao ortaka i kao jednog od najboljih bubnjara u okolini.
NN: Da li je zadržavanje starog naziva benda predstavljalo kompromis?
PEJOVIĆ: Ovde vreme kao da stoji i vrlo je teško zamisliti da neko novo ime postane zanimljivo javnosti, ne bez bar 10 godina krvavog probijanja glavom kroz zid. Zato diljem bivše SFRJ najviše sviraju pop i rock sastavi afirmisani pre 1991. Sve nastalo posle toga, a to uključuje i nas, prepušteno je održavanju egzistencije putem trikova. Mogli smo iz čistog mazohizma da izmislimo neko novo ime i sebe osudimo na još veći underground nego ovaj u kome delujemo. Jedna od posledica bi, recimo, bila ta da mi sada svakako ne bismo radili ovaj intervju, jer sa nekim drugim imenom ne bismo bili zanimljivi skoro nikom ni u Beogradu, a kamoli u Banjaluci, koliko god bilo kvalitetno ono što radimo.
NN: Novi ljudi često znače i promjene u muzičkom izražaju. Koliko se sadašnji KKN razlikuje od onog koji je postojao prije albuma "Prekida stvarnosti"? Da li ste zadovoljni postignutim?
PEJOVIĆ: Ova ekipa je s nekoliko, ne toliko osetnih, izmena po zvuk benda, na okupu već nekih pet godina. Na publici je da proceni koliko se ovaj bend razlikuje od prethodne postave. Mi smo u velikoj meri zadovoljni do sada postignutim, a verujem da su prave stvari pred nama.
NN: Jednom prilikom ste izjavili da je mnogo teže raditi tekstove na srpskom nego na engleskom jeziku. Šta je onda presudilo da ih pišete na srpskom?
PEJOVIĆ: Veći je izazov, pre svega. A mislim i da je svima nama s ovih prostora važno da čuju maternji jezik u rock muzici, to se krajem prošle i početkom ove decenije izgubilo na uštrb mnogo bendova koji su pravili pesme na engleskom. To je bila posledica potpunog gubljenja kompasa sveta u kome živimo u devedesetim. Vraćanje pevanju na srpskom jeziku je nastojanje da se vratimo sebi, onakvima kakvi treba da budemo.
NN: Vaši su tekstovi uvijek bili i politički angažovani. Da li još pronalazite inspiraciju na tom polju?
PEJOVIĆ: Nemamo svesnu nameru da budemo politički angažovani, pokušavamo samo da koliko je moguće sačuvamo sebe i istinu u moru laži koje nas okružuje, pa ako se to zove angažovanošću, neka bude!
NN: Šta vam najviše smeta na našoj muzičkoj sceni? Sa čim se ne možete pomiriti?
PEJOVIĆ: To što je muzička, kao uostalom i ostale kulturne scene, samo odraz haosa koji vlada na vrhu naših društava i što ne postoji nikakav vrednosni okvir, zbog čega se nadarenim ljudima s ovih prostora konstantno šalje poruka s vrha "my way or highway". Drugim rečima, pridruži nam se ili beži u beli svet i tamo gledaj šta ćeš sa svojim talentom i radom.
NN: Sprema li se nešto novo iz vaše muzičke radionice? Kakve nas pjesme očekuju?
PEJOVIĆ: U septembru izlazi novi album, zadovoljniji smo urađenim u odnosu na "Prekide stvarnosti". Nove pesme su, prirodno, zrelije, emotivno snažnije, ali s očuvanim ohrabrenjem u sebi, onakvim kakvo nam je svima potrebno. Uostalom, vidimo se večeras, pa ćete moći i sami da procenite.