Nije rijedak slučaj da dvojica braće ili otac i sin budu članovi istog benda, ali da u istom sastavu sviraju otac i dvojica njegovih sinova, od 10 i 14 godina, je ne samo rijedak, već gotovo i nezabilježen slučaj.
Ipak, jedan takav porodični bend pod nazivom "Infuzija" postoji i svira u Bratuncu, a ovaj na prvi pogled neobičan sastav čine Rajko Ostojić (otac) i sinovi Mirko (14) i Đorđe (10). Kao i većina bendova, i oni su u početku snimali covere, ali su veoma brzo počeli da rade na autorskoj muzici koja je rezultirala objavljivanjem dva albuma: "Život je dar" i live albumom "Sjenke na zidu".
Nastupaju po hercegovačkim klubovima, ali bili su i među takmičarskim bendovima ovogodišnjeg banjalučkog "Demofesta". Ovaj trojac zaslužan je i za tekstove i muziku koju izvode, i kako Rajko navodi, to im je od početka cilj - da imaju svoje pjesme, a da ne zavise od nekog drugog.
U razgovoru za "Nezavisne" Rajko priča o tome kako je nastao bend, koliko ih ljudi prihvataju, dok mu se u razgovor ubacuju sinovi s pričom kako ih doživljavaju drugovi u školi.
NN: Kakav je bio početak priče o rok bendu "Infuzija" i kako je došlo do toga da otac i dva sina sviraju u grupi?
Ostojić: Kako su djeca rasla, nije mi mnogo trebalo da upecam njihov talenat za muziku jer sam imao nešto iskustva u muzici. Nisam im nametao da budu muzičari, već sam ih pustio da oni sami odaberu čime žele da se bave. Prvo je Mirko (moj stariji sin) pokazao interesovanje za gitaru, a poslije njega i Đorđe (moj mlađi sin) za bubanj. Kad su dobili šta im je trebalo, onda im je trebao neko ko će da svira bas... Dao sam cijelog sebe njima i bendu, računam da će to iskustvo dobro da im dođe u životu - i sve to kroz igru, želio sam da ih zabavim i da im sviranje učinim interesantnim. Želio sam da to zavole, svijet muzike je čista čarolija. Kad su se stvari malo uozbiljile, onda smo postavili tri pravila: vježbanje, lijepo ponašanje, autorski rad i, eto, danas imamo dva snimljena albuma s ukupno 13 pjesama.
NN: Koliko je uopšte bilo teško realizovati snimanje dva albuma u tehničkom, ali i finansijskom smislu?
Ostojić: Da, prvi album je "Život je dar" iz 2016. godine, a drugi "Sjenke na zidu" iz ove godine. Nije nam bilo teško u finansijskom smislu jer nismo platili snimanje. Došao nam je prijatelj iz Podgorice Stefan Braunović i sve uradio besplatno da bi nam pomogao, i tako nam je dva albuma snimio. On nam je time mnogo učinio. Bez obzira što nismo imali pravi studio, te pjesme se vrte, slušaju i imaju svoju svrhu. Jednu pjesmu nam je snimio moj rođak Dušan Matić i sa njom smo prošli na festival "Demofest".
NN: Kad spominjete "Demofest", kakav je osjećaj bio svirati pred tolikim auditorijem i koliko je za vas bila značajna ova prilika?
Ostojić: Značio nam je taj nastup mnogo, prije svega što smo izabrani za takmičare. Time smo ovjerili da je "Infuzija" ozbiljan bend, bez obzira što su gitarista i bubnjar tako mladi. Sinove učim da nije važno gdje i pred koliko ljudi sviraju - važno je da to rade srdačno, a taj nastup nas je malo ohrabrio, razdrmao i upoznali smo neke muzičare koji su nam jako dragi.
NN: Kako ljudi reaguju na nastupima kada shvate da su u bendu i desetogodišnji i četrnaestogodišnji dječak? Kakve komentare dobijate?
Ostojić: Isprva gledaju na bend sa nekakvom nevjericom... dok ne počne svirka. Na nastupima glavnu pažnju privuče Đorđe. Neobično je ljudima vidjeti dijete od 10 godina za bubnjevima da tako svira i vidim da on uživa u njihovoj pažnji. Mirko uglavnom zauzima pažnju ljudi koji su muzičari, oni najprije prepoznaju kvalitet njegovog sviranja. Komentari su dobri.
NN: Kako dječaci uklapaju svoje obaveze prema školi i sviranje, koliko je naporno? Kako drugari iz škole reaguju na činjenicu da su im drugovi iz učionice muzičari?
Ostojić: Škola im je prva na dnevnom redu, odlični su učenici i stvarno se trude. Kad imaju obaveze prema školi nema vježbanja taj dan, a vježbanje je i te kako obavezno. Organizujemo sebi dan tako da imamo vremena za sve, inače dan nam je ispunjen i od onih smo ljudi koji ne znaju šta je dosada.
Mirko: O svojim muzičkim aktivnostima slabo pričam u školi, znaju da sviram, ali jednostavno se ne bavimo tom temom. Ni ja ne želim da odstupam od aktuelnih tema u školi i ne želim da ispadne da se pravim važan.
Đorđe: Moji školski drugovi znaju da ja sviram, ali ne pričamo o tome.
NN: S obzirom na način na koji Mirko već sada svira gitaru vidljivo je da on ima izuzetan talenat, ali i da radi na tehnici. Da li je neko osim Vas radio s njim kada je sviranje gitare u pitanju?
OSTOJIĆ: Mirko je na početku svog učenja sviranja gitare imao podršku i pomoć mog druga Bogdana Prodanovića. Bogdan je bio polaznik škole gitare R. M. Točka, on je u našem kraju poznat kao mnogo dobar gitarista. Nije mu dugo trebao učitelj - čim je savladao prve lekcije Mirko radi sam samcat, sve te moćne rifove i solo dionice pravi sam, posjeduje apsolutnu slobodu u svom stvaralaštvu, kao i njegov brat kad je u pitanju način kako da odsvira svoj dio. Nije mu problem pitati za neki koristan savjet nekoga od naših gitarista iz Bratunca ili okoline, hvala bogu imamo ih u našem kraju, a oni su svi likovi koji ne škrtare na dobrim savjetima.
NN: Kako se majka, odnosno supruga snalazi sa trojicom muzičara u kući?
Ostojić: Nije joj lako, koliko god da voli našu muziku sigurno joj se nekad popnemo na glavu bukom ili kupovinom opreme. Mi smo, kaže, bure bez dna, ali na kraju uvijek se složi sa nama. Imamo njenu punu podršku i založila se kao i ja za "Infuziju". Ona je i najveći kritičar od svih, svaki tekst koji napišem mora da prođe njene kriterijume da bismo ga otpjevali. Znate, žene od nas bolje razumiju i osjećaju dosta stvari. Ona prolazi kroz sve kao i mi, u svim fazama... Ona mi je rodila bend.
