Bosanskohercegovački violinista i kompozitor Benjamin Ribić postao je član najpoznatije svjetske izdavačke kuće u domenu notnih publikacija "Universal Edition".
Njegova prva publikacija, objavljena za prestižnu kuću, je djelo "Confession" (Ispovijest) za klavir solo. Isto djelo je snimljeno u sklopu projekta "Balkan Madness" bh. pijaniste Bartolomeja Stankovića, koje za cilj ima okupiti najznačajnije bh. kompozitore sa njihovim klavirskim djelima kroz tri CD albuma izdata od strane "Nota Bene Records" u Zagrebu. U isti projekat Ribić je uvršten kao najmlađi bh. kompozitor.
Njegova ljubav prema muzici se razvila još u djetinjstvu te je, ističe, kao dijete pokušavao da napiše male kompozicije. Dodao je da je najponosniji na činjenicu da je stekao i "uličnu školu" koja je za njega sublimacija života.
"Tu sam naučio kako šta funkcioniše, prošao sve loše stvari i na kraju se izborio za sebe. Zato uvijek govorim da ja nisam izabrao violinu, već ona mene. Violina mi je spasila život i, na kraju, postala cijeli moj život. Mislio sam da je muzika moj prijatelj, vjeran drug, koji je za mene uvijek u svim trenucima dostupan, ali više ne mislim tako... Otkrio sam nešto nevjerovatno: Ja sam muzika!", jasan je Ribić.
A o njegovim uspjesima i tome kako je stigao do njih govorio je za "Nezavisne novine".
NN: Sa 21 godinu postali ste najmlađi član najpoznatije svjetske izdavačke kuće u domenu notnih publikacija, "Universal Edition" iz Beča. Šta taj uspjeh znači za Vas?
RIBIĆ: Svakako da imponuje kad pročitate svoje ime na listi zajedno sa najvećim kompozitorima 20. i 21. stoljeća. "Universal Edition" je nevjerovatna firma s ogromnom tradicijom i biti dio njih za mene kao kompozitora je ogromno ostvarenje. Još prošle godine na pozadini telefona sam držao njihov logo, gledao ga stalno i razmišljao kako da to ostvarim jednog dana. Bio sam siguran da će mi trebati pet godina kako bih stekao dovoljno referenci i kako bih izgradio jedinstven stil koji mogu da predstavim upravo njima. Tad sam se uvjerio u zakon privlačenja i uspio sam poslije nekoliko mjeseci da sakupim hrabrost i predstavim najbolje dosadašnje radove i, eto, nakon petnaestak dana dobio sam odgovor da je Umjetnički komitet "Universal Editiona" jednoglasno odlučio da me primi u njihovu muzičku porodicu.
NN: Vaše djelo "Confession" (Ispovijest) je snimljeno u sklopu projekta "Balkan Madness" bh. pijaniste Bartolomeja Stankovića. U isti projekat Vi ste uvršteni kao najmlađi bh. kompozitor. Kakav je osjećaj stati rame uz rame sa najboljim starijim kompozitorima?
RIBIĆ: Bartolomej Stanković je zaista sjajan pijanista i apsolutno nevjerovatan umjetnik te moj profesor na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Učestvovati u jednom tako sjajnom projektu sa našim najpoznatijim kompozitorima kroz historiju te onih koji djeluju i danas ogromna je čast i zadovoljstvo, kao i motivacija za dalje usavršavanje i rad na novoj muzici. Mi smo stvorili historiju i ta muzika ostaje iza nas, to je nevjerovatan osjećaj.
NN: Da li Vam je sve ovo otvorilo neke nove putanje u životu?
RIBIĆ: Svakako da sam dobio ogroman vjetar u leđa, inspiraciju i motivaciju, shvatio sam da ti radovi koje sam noćima pisao sam u svoja četiri zida ipak nešto predstavljaju i drago mi je što je "Universal" to prepoznao. Uspio sam da napravim kontakt sa nekoliko kompozitora po cijelom svijetu od dana kad sam postao dio te muzičke porodice. Nekoliko njih mi se javilo i čestitalo mi, sa pozitivnim kritikama na moju muziku, što mi predstavlja ogromno zadovoljstvo.
NN: Kakvi su Vaši planovi za budućnost i šta možemo da očekujemo? Koji je Vaš krajnji cilj?
RIBIĆ: Trudim se da ne razmišljam puno o tome, iako naravno, kao i kod svih ostalih, nekad te misli prosto zalutaju u naš um. Pokušavam da budem najbolja verzija sebe u svakom trenutku, radim predano na sebi i kao budućem izvođaču i kao kompozitoru, ali i kao čovjeku. Najvažnije mi je da ostanem dosljedan i iskren prema muzici. To je nešto što stalno govorim i svojim kolegama: savladati svoj ego i baciti ga pod noge, povući sebe nazad, a istaknuti kompozitora... To je nešto čemu težim kroz neku moju malu filozofiju muzike kojom se vodim u životu, iako su Benjamin kao violinista i kao kompozitor potpuno različite osobe. Kao violinista sam uvijek težio nekim virtuoznim idealima i oduvijek sam bio ludo strastven prema violini i muzici, međutim kroz svoje kompozicije sam uvijek predstavljao suštinskog sebe, nekad možda i previše. Neke kompozicije kao što je "Confession" za klavir o kojem smo maločas govorili nikad nisam ni želio da objavim i trebalo mi je dosta vremena da ih javno predstavim, jer sam smatrao da sam svoju intimu iz trenutaka iz prošlosti ponudio kao na dlanu. Međutim, to i jeste čar muzike: dati jasnu poruku bez ijedne izgovorene riječi, to je za mene umjetnost.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.