Ana Marković, sopran, Banjalučanka je koja sa nestrpljenjem iščekuje da njen grad dobije instituciju, ali i zgradu Opere o kojima se u gradu na Vrbasu priča dugo vremena, ali se ništa konkretno po ovom pitanju ne događa.
Markovićeva je osnovno i srednje muzičko obrazovanje stekla u Muzičkoj školi "Vlado Milošević", a akademsko zvanje diplomiranog muzičara - solo pjevača na Akademiji umjetnosti u Banjaluci u klasi primadone beogradske Opere Radmile Smiljanić. Nakon njenog posljednjeg, veoma zapaženog, nastupa u Kulturnom centru Banski dvor, o operi i životu operskog umjetnika te mogućnosti da Opera kao institucija zaživi u Banjaluci, Ana Marković govorila je za "Nezavisne".
NN: Na Vašem posljednjem solističkom koncertu gosti su Vam bili mecosopran Borjana Mikavica i bariton Aleksandar Dragojević. Kakvi su utisci?
MARKOVIĆ: Utisci su zaista predivni, veoma sam zadovoljna kako je sve ispalo i, što mi je najvažnije, publika je reagovala fenomenalno i na program i na vrstu muzike koja je to veče izvedena. Posebno mi je drago što je moje pevanje kod publike izazvalo snažne emocije. Jako sam zadovoljna i saradnjom sa kolegama pevačima Borjanom i Aleksandrom, a posebno moram da istaknem dugogodišnju odličnu saradnju sa mojim kolegom i klavirskim saradnikom Vladom Danićem. Zajedno smo uspeli da napravimo magično veče i priklonimo publiku operskoj muzici. Na repertoaru su bile arije i dueti iz svetski poznatih opera velikih operskih kompozitora (Pučini, Verdi, Mocart, Vagner, Delib, Lehar...).
NN: Da li je u najavi neki novi nastup?
MARKOVIĆ: Trenutno sam fokusirana na pripremanje programa za nastupe po pozivu, a već radim i na osmišljavanju programa za naredni solistički koncert, koji planiram za sledeću godinu. Opersko pevanje zahteva sportsku kondiciju i, bez obzira na nastupe, konstantno vežbanje je neophodno i obavezno.
NN: Prije desetak godina tvrdili ste da profesija solo pjevača nije na zavidnom nivou u Republici Srpskoj. Da li su se stvari u međuvremenu promijenile?
MARKOVIĆ: Umetnička muzika je uvek išla trnovitim putem, a to se posebno oseti na našim prostorima jer mi nismo nacija koja je odrasla na temeljima klasične muzike i prosto nemamo naviku da je slušamo kod kuće ili odlazimo na koncerte ozbiljne muzike. Međutim, poslednjih nekoliko godina situacija se znatno promenila. To se posebno oseti u Banjaluci, koja ima predivan Kulturni centar Banski dvor i koji sve više ugošćava kako domaće, tako i strane umetnike, ne samo klasične muzike, s posebnom pažnjom prema njima. Publika je željna lepog i kvalitetnog zvuka i posećenost koncerata govori o tome da se upornost i istrajnost svakog umetnika i te kako isplate. Međutim, ono što nedostaje kada govorimo o solo pevačima i operskoj muzici jeste operska kuća. Konačno su pokrenute aktivnosti za njeno formiranje i željno iščekujem prve audicije.
NN: Da li Banjaluka ima kapacitet i želju za zgradu Opere?
MARKOVIĆ: Kako da ne! I to još pre nekoliko godina. U saradnji s Akademijom umjetnosti u Banjaluci, Narodnim pozorištem, kao i Banskim dvorom realizovano je nekoliko operskih ostvarenja i sva su bila izuzetno posećena, što nam je svima bio pokazatelj da naš grad ima veliki potencijal, kako u kadrovskom smislu, tako i što se tiče interesovanja publike. Posebno takvo iskustvo je bila opereta Žaka Ofenbaha "Orfej u podzemlju" (2014), koja je izvedena čak četiri puta u Narodnom pozorištu i svaki put je sala bila prepuna, a o predstavi se pričalo danima. Formiranje operske kuće je zahtevan poduhvat, realizacija operske predstave podrazumeva mnogo učesnika, zbog čega zahteva i dosta finansijske podrške, ali verujem da će se svaka njena realizacija isplatiti u svakom smislu. Operske predstave su veoma interesantne i možete da budete potpuni laik, razumećete je i uživaćete gledajući. Potrebno je samo da volite muziku.
NN: Sa horom "Jedinstvo", Akademskim horom, kao i Horom sveštenika Banjalučke eparhije snimili ste dva kompakt-diska, na kojima ste se istakli kao solista. Iako su koncerti umjetničke muzike relativno česti u Banjaluci, da li imamo dovoljno muzičkih zapisa, odnosno da li se dovoljno snima u posljednje vrijeme?
MARKOVIĆ: Koliko se tačno prave kompakt-diskovi umetničke muzike kod nas ne bih znala tačno da kažem, jer to nije oblast kojom se bavim, ali znam da se u studiju Radio-televizije Republike Srpske intenzivno snimalo poslednje dve do tri godine. Lično sam učestvovala u nekoliko poduhvata tog tipa, kao solista duhovne muzike, ali i kao deo ekipe koja je učestvovala u snimanju umetničkih ostvarenja našeg mladog kompozitora i mog dragog kolege Dalibora Đukića. Kompakt-disk sa njegovim delima je ušao u finalnu fazu i uskoro izlazi u izdanju RTRS. Tom prilikom sam snimila njegovu kompoziciju "Pastorala", za glas i gudački kvartet. Takođe, moja koleginica i izuzetna violinistkinja Natalija Knežević je skoro izdala kompakt-disk u istoj produkciji svojih autorskih dela, kao i dela poznatih kompozitora. Nadam se i verujem da će naša muzička produkcija uvideti značaj ovakvih poduhvata i da će se sve više ulagati u njihovu realizaciju. Muzički urednici su ti koji su odgovorni za prepoznavanje i realizaciju takvih muzičkih projekata.
NN: Objasnite nam na Vašem primjeru koliko život jedne operske pjevačice mora biti asketski?
MARKOVIĆ: Prvo moram da objasnim da status operske pevačice ili operskog pevača može da nosi ona osoba koja ima angažman u operskoj kući, što se iskreno nadam da ću dočekati. Što se tiče ličnog načina života kao umetnika koji se bavi operskim pevanjem, trudim se da budem veoma disciplinovana. To je profesija koja zahteva mnogo odricanja, i sitnih i krupnih. Kada spremam zahtevan nastup, pod strogi režim stavljam sebe i one koji žive sa mnom ili su u bliskom kontaktu sa mnom. Tada vodim računa o što pravilnijoj ishrani, izbegavam začinjenu hranu i gazirana pića, zatvorene i zagušljive prostorije, izbegavam velika druženja i kontakt sa mnogo ljudi. Noćni život ni pod razno! Trudim se da ne trošim glas na previše pričanja, iako je to skoro nemoguće, s obzirom na to da radim u prosveti, i to u grupnoj nastavi. Takođe se trudim da imam redovan i što bolji san, jer umor prvo pogađa glasnice i može da dovede do njihove zloupotrebe. Verujem da svi solo pevači, pogotovo pevačice, strepe od prehlade i to predstavlja jedan od mojih najvećih strahova kad se bliže bitni nastupi. Prehlada je privilegija koju solo/operski pevači ne mogu sebi da priušte. Takođe je jako bitno održavanje higijene usne duplje i nosa, kao i redovna poseta fonijatru, koji je desna ruka svakom pevaču. Bitno je pored sebe imati dobrog fonijatra koji razume pevačku tehniku i praksu i koji brzo prepoznaje problem i rešava ga savetom ili pravim medikamentima. Ja imam ludu sreću da pored sebe imam dr Vojnovića, odličnog fonijatra, koji je ujedno i moja desna ruka kad god pripremam zahtevne nastupe i koncerte.
NN: Bavite se i pedagogijom. Koliko su učenici zainteresovani za muzičko obrazovanje i u kom procentu su oni nadareni danas spremni da im, po cijenu veoma nesigurne egzistencije, muzika postane profesija?
MARKOVIĆ: Ja se bavim pedagoškim radom u osnovnoj školi i tu je teško odrediti ko od dece ima dobre muzičke predispozicije, osim ako se poneki učenik posebno ističe svojim talentom. Dok dođu u predmetnu nastavu tada je već kasno za preporuku za obrazovanje u osnovnoj muzičkoj školi. Međutim, kao nastavnik trudim se da im ponudim i objasnim što više muzičkih žanrova, na osnovu kojih mogu da izgrade lični stav o muzici i da znaju da razlikuju kvalitetnu muziku od šund muzike. Danas, nažalost, živimo u vremenu kada nijedna profesija ne garantuje sigurnu i dobru egzistenciju, ali kada nešto jako volite i vidite sebe samo u tome, tada ne postoji strah od potencijalnog neuspeha, samo želja i veliki trud ka realizaciji zadatog cilja.
NN: Koji su Vaši profesionalni planovi?
MARKOVIĆ: Moja najveća želja je da izgradim status umetnika operske muzike, u Banjaluci, ali i šire, prvenstveno kao koncertnog izvođača, a nadam se i operskog, ako mi se pruži takva prilika. Zacrtala sam samoj sebi da se svake godine predstavim publici solističkim koncertom, koji će svake godine biti koncipiran drugačijim programom, u operskom izvođenju. Opersko pevanje predstavlja vrhunac vokalnog umeća i želja mi je da zainteresujem što brojniju publiku da prate i zavole koncerte operske muzike, kao i samu operu.