Šta od čovjeka ostaje kad mu vlastita sjećanja postanu strana? Madridski Aversio Humanitatis to pitanje provlači kroz šest pjesama na albumu "To Become the Endless Static".
U njihovom disonantnom black metalu najviše uznemirava trenutak kad se iz siline bubnjeva i sudara gitara izdvoji čista melodijska linija. Dovoljno dugo traje da se za nju uhvatimo, a onda je ostatak benda ponovo proguta.
Treći studijski album madridskog benda objavljen je 24. aprila 2026. za Debemur Morti Productions, gotovo šest godina poslije "Behold the Silent Dwellers". Za produkciju je u studiju The Empty Hall bio zadužen gitarista Simón Da Silva. Zvuk je gust, ali se u njemu jasno čuje kad se dvije gitarske dionice raziđu ili kad bubanj presiječe motiv koji se tek učinio stabilnim. Ta čitljivost je važna: osjećaj dezorijentacije dolazi iz načina na koji su pjesme napisane.
Gitare koje stalno izmiču oslonac
"Long Stretch the Shadows" odmah ulazi u punu brzinu. Bubnjevi guraju pjesmu naprijed, dok se gitare u tremolu uporno vraćaju motivu koji kao da će se svakog časa razriješiti. U tekstu se pojavljuje slika sunca koje se penje dok sjenka postaje sve duža. Taj obrt dobro pristaje muzici u kojoj ubrzanje samo pojačava osjećaj da se tlo pomjera pod nogama.
Naslovna pjesma spušta priču na lični plan. Njen pripovjedač još pamti šta je bio i može da posmatra vlastito propadanje. "Blackened Mold Marrow" istu tjeskobu prenosi u niže registre. Ispod visokog tremola čuje se težak, gotovo deathmetalski rif, a bubnjar J.H. promjenama naglaska remeti i ono malo sigurnosti koju taj rif nudi. Tu bend najbolje koristi svoju tehničku preciznost. Svaki je udarac na mjestu, a pjesma svejedno zvuči kao da se može rasuti.
"Strange Angles" mijenja ritam albuma
Sa nešto više od sedam minuta, "Strange Angles" je najduža pjesma i prelomna tačka albuma. Početak u srednjem tempu ostavlja prostora da se čuju kratki, visoki gitarski tonovi, prije nego što ih zamijene razloženi akordi. U tekstu se prostorija sužava, izvor svjetlosti ostaje nevidljiv, a sjećanja dolaze u sve rjeđim naletima. Pjesma dobija na težini upravo zato što bend ovdje ima strpljenja da nelagoda naraste.
U "The White Noise Is Calling" melodija izlazi bliže površini i daje vokalu A.M.-a prostora da iz urlika pređe u gotovo deklamatorski ton. Taj nastup povremeno djeluje prenaglašeno, naročito kad gitare već nose sav teret pjesme. Zato završna "Collapsing into the Resonance" ostavlja dublji trag. Njena vodeća gitarska linija, izvučena preko naleta bubnjeva, zvuči kao posljednji pokušaj da se održi nešto što se već počelo raspadati.
U poređenju s albumom "Behold the Silent Dwellers", novi materijal ima ujednačeniji ton. Sličan intenzitet pojedinih dionica zamagli granice između pjesama i umanji učinak nekih prelaza. Zato su "Strange Angles" i završnica toliko važne. U njima se najbolje čuje koliko madridski bend može biti izražajan kad melodiji dopusti da se zadrži. Za album o gubitku sjećanja, taj kratki osjećaj prepoznavanja prije nego što se sve vrati u šum njegov je najpotresniji detalj.