Gitarista grupe Black Sabbath Toni Ajomi vjeruje da mu je rad na muzici pružio presudan oslonac tokom borbe s rakom. Dok je prolazio kroz višemjesečno iscrpljujuće liječenje, snimao je album "13", a usredsređenost na stvaranje pomogla mu je da se nosi s teškim periodom.
Ajomiju, koji ima 78 godina, ne-Hodžkinov limfom dijagnostikovan je 2012. godine. Tokom rada na albumu objavljenom 2013, putovao je između Ujedinjenog Kraljevstva, gdje je primao terapiju, i Los Anđelesa, gdje je bend snimao s producentom Rikom Rubinom.
Kako mu je muzika pomogla tokom liječenja?
U razgovoru s Krišnanom Guru-Murtijem za podkast "Ways to Change the World" televizije Channel 4 News, Ajomi je govorio o kreativnosti, bolesti i potrebi da nastavi da radi.
Najprije se našalio na račun sopstvene smrtnosti.
"Stalno se pitam kada ću se samo srušiti. Da, radim to", rekao je.
Ipak, stvaranje muzike i dalje mu predstavlja zadovoljstvo i podsticaj.
"Uživam u tome što stvaram. Volim to da radim i to me održava. Čak i kada mi je dijagnostikovan rak, dok smo radili posljednji album Sabbatha, '13', želio sam da nastavim da radim kako bih skrenuo misli s bolesti i da se jednostavno ne predam. I uspjelo je."
Kako je usklađivao snimanje i terapije?
Rad na albumu podrazumijevao je česta putovanja preko Atlantika, između studijskih obaveza i liječenja.
"Letio sam u Los Anđeles, gdje smo snimali s Rikom Rubinom. Onda sam morao da se vratim na terapiju, pa ponovo da odletim kako bih nastavio snimanje. Ali prijalo mi je da budem zauzet", ispričao je Ajomi.
Naglasio je da mu je muzika pomogla da zadrži fokus tokom tog perioda.
"Morao sam da usmjerim misli na muziku i to mi je mnogo pomoglo."
Šta je kućni studio promijenio u njegovom radu?
Ajomi je prošle sedmice objavio novo solo izdanje "From the Dark". Govoreći o njegovom nastanku, objasnio je da mu kućni studio omogućava opušteniji pristup snimanju.
"Mogu da dođem ovdje, u svoj studio, zabilježim nekoliko ideja i to je to. Ranije je, bilo da smo radili sa Sabbathom ili nešto drugo, uvijek postojao vremenski rok."
Prisjetio se rasporeda u kojem su pisanje, snimanje i turneje bili unaprijed određeni.
"Morali ste da imate šest sedmica proba da napišete materijal, zatim da rezervišete studio i snimite ga. A onda odete na turneju koja traje 18 mjeseci."
Ovog puta, kaže, nije osjećao takav pritisak i mogao je da radi kada mu odgovara.
Kako su izgledala snimanja bez strogih rokova?
S tonskim inženjerom dogovorio je fleksibilan raspored, uz mogućnost pomjeranja termina.
"Rekao bih: 'Hajde da radimo ponedjeljkom i utorkom, pa da tako nastavimo neko vrijeme, svake sedmice. Ako budeš imao neku obavezu, otkazaćemo. Ako ja ne budem mogao, pomjerićemo.'"
Takav pristup omogućio mu je da rad prilagodi i zdravstvenim kontrolama.
"I dalje sam morao da idem u bolnicu na kontrole zbog raka, a i njemu su iskrsavale razne obaveze. Zato smo radili kada smo mogli, bilježili ideje i tako postepeno gradili materijal. Bilo je prilično opuštajuće", zaključio je Ajomi.