Premda se kod nas hip-hop uveliko vrti na radio-stanicama i televizijama, mali je broj onih koji znaju da iza ove urbane kulture stoji mnogo više od same muzike, pa se tu pored DJ-inga i repa ubrajaju još i grafiti i ples.
Banjalučanka Tamara Momić se bavi ovim posljednjim, i to veoma uspješno, pa tako iza sebe ima nebrojeno nastupa i medalja sa raznih takmičenja.
Plesom, preciznije hip-hopom i brejkdensom, bavi se već 19 godina. U Bosni i Hercegovini osvojila je sve što se osvojiti može, pa je tako bila višegodišnji državni prvak u nekoliko kategorija: u pojedinačnoj konkurenciji, u malim grupama, kao i u parovima, a došla je i do polufinala Svjetskog prvenstva.
Momićeva je danas sa dvadeset pet godina trener banjalučkog Plesnog studija "Point", i vrlo rado prenosi iskustva mlađima od sebe. Trenutno radi sa seniorima, tačnije sa djevojkama od 17 do 19 godina. Ipak, priznaje da najviše voli raditi sa djecom.
"U septembru bi trebalo da počne i nova škola hip-hopa, gdje ću raditi sa pionirima i najmlađima. Sa najmlađima je najlakše i najljepše. Stariji imaju svojih 'bubica', pa i prohtjeva", kaže Momićeva i dodaje da smatra da je došlo pravo vrijeme da postane trener i podijum prepusti mlađima.
Priča da je godinama trenirala rukomet, da se atletikom bavila pet godina, prošla je skoro sve sportive, završila fakultet za fizičko vaspitanje i sport, ali je ples ostao ljubav za sva vremena.
"Većina smatra da ples uopšte i nije sport, da je samo jedna vrsta umjetnosti. Istina je da je povezan s umjetnošću, ali, vjerujte, sve ono što plesač radi, mislim da kada bi doveli bilo kojeg sportistu koji se aktivno bavi rukometom ili tenisom, recimo, ne bi bio u stanju da to izvede", kaže Momićeva.
Objašnjava da se radi o jedinstvenom spoju akrobatike, umjetnosti, emocija i plesnih koraka.
"Koliko god se činilo jednostavno i lagano, treba izdržati konstantno plesanje pet minuta bez ikakvog prestanka", ističe ona i kaže da za brejkdens, koji ima dosta zajedničkih tačaka sa gimnastikom, ali i sa borilačkim vještinama, treba još više snage i tehnike.
Naglašava da u Banjaluci ima svega desetak brejkera, a da se oni koji su nekada plesali više time ne bave toliko aktivno zbog obaveza, porodice, posla i slično.
"Ostalo je nas pet tvrdoglavih koji se aktivno bavimo brejkom. Iskreno, nisam ni najmanje zadovoljna situacijom ni sa hip-hopom u Banjaluci, ali ni u BiH, zato što se potpuno razlikuje od scene u inostranstvu. Tamo je puno više pleasača i, što je bitnije, mnogo više muških plesača", pojašnjava Momićeva i ističe da u BiH u jednoj kalendarskoj godini imaju svega dva takmičenja koja su bitna, a zatim slijede Svjetsko i Evropsko prvenstvo.
"Onda u suštini ovdje ne ostaje ništa što se tiče hip-hopa. Kada je u pitanju brejkdens, situacija još je gora. Uopšte nema nekih dešavanja napolju, nekih 'street' varijanti. Rijetko se šta dešava, zadnji put smo nastupili kada je bio 'Converse Block Party' u Banjaluci", izjavljuje Momićeva.
Ona pojašnjava da je generalno stanje što se tiče plesa u Banjaluci loše i da je on slabo zastupljen, a pogotovu nema muškaraca.
"Kod nas još vlada mišljenje da je ples isključivo za žene, pa ako muškarac pleše, odmah ga označe kao gej", kaže ona i objašnjava da dok u BiH vlada konzervativno mišljenje, u svijetu je obrnuto, pa ima mnogo više muških plesača nego ženskih.
Ono s čim veliki broj ljudi takođe nije upoznat je mnogo povreda koje idu uz ove srodne plesove.
"Povrede su dosta česte. Ja, recimo, imam povredu dva kičmena pršljena, a imala sam i povredu koljena. Vrlo su česta iščašenja ramena i zglobova, lomovi koljena. Nekada se zna desiti i povreda vratnih pršljenova, kao što se meni desilo zbog izvođenja salta", pojašnjava Momićeva i dodaje da je ostale povrede uspješno zaliječila.