DOBOJ - Na zvuke trube nije ostao imun ni dvanaestogodišnji Leonardo Mišić, koji je trenutno najmlađi član Gradskog duvačkog orkestra, dok je njegov najstariji kolega Alija Mahmutović (78).
"Moj profesor Goran Mitrović je malo promovisao trubu u školama. Kada nam je svirao, ja sam zavolio taj zvuk i odlučio da krenem. Nije baš teško, samo se treba potruditi i može svirati bilo ko, samo da bude uporan. Vježbam oko sat vremena dnevno", kaže Leonardo, koji nekoliko mjeseci svojim prstima upoznaje trubu kao instrument.
Nakon višegodišnje pauze u orkestar koji baštini tradiciju dugu više od vijeka vratio se Alija Mahmutović, koji s ponosom ističe da je rođeni Dobojlija i da je u orkestru nekada svirao F-bas.
Nakon odlaska iz Doboja on je jedno vrijeme živio u Americi, a sada se osim u rodni kraj vratio i među trube.
"S limenom muzikom sam počeo prije 40 godina. Srce me vuče da se vratim, ovo je nešto najljepše u Doboju. Sve manifestacije su bile sa limenom muzikom. Prije nas je bilo više, bilo nas je oko 30. Svi smo se radovali kada ćemo ujutru ustati, probuditi narod da ide da slavi. Išli smo na puno mjesta, bilo je više naroda tada. Imali smo lovce, te stare muzičare pa smo ih obilazili", priča Alija koji sada svira činele.
Orkestar je osnovan davne 1921. godine u okviru Sokolskog društva, a pod vođstvom dirigenta Antonija Skutarija.
Prvomajski i đurđevdanski uranak nekada, kao ni danas, ne može se zamisliti bez zvuka trube, ma kakve vremenske prilike bile, a na pitanje da li ponekad bude teško ustati u cik zore da bi se sviralo sugrađanima, Goran Mitrović, kapelnik orkestra, odgovara: "Pa bude teško, ali prevladava ljubav prema muzici, druženju, toj tradiciji koju ne želimo da prekinemo. Želimo da je nastavimo i da što duže traje, i poslije nas".
Posebne emocije prema numerama koje izvode gaje mještani dobojskog prigradskog naselja Podkamen.
"Mi smo se vratili 2000. i uvijek smo bili bliski sa nekadašnjim kapelnikom. On je nas pitao odmah prve godine kad smo se vratili da li bismo htjeli da nam sviraju i mi smo rekli: 'Kako da ne'. To nam je zadovoljstvo, priznanje i poštivanje. To je tako već 23 godine. Kako dolaze svake godine kiša pada, oni dolaze i nikada nije bilo da nisam izašla i da ih nisam dočekala", kazala je Sija Suljkić.
"Ovo nam je zadovoljstvo, ovo nas ohrabri", kaže Sabaheta Muratbašić.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.