"Vasil Hažimanov Band" nedavno je objavio osmi studijski album "Keyf" sa devet novih numera, koje donose mješavinu etno i modernih zvukova predstavljenih na jedan nov i autentičan način, a koje je većinom komponovao frontmen sastava Vasil Hadžimanov.
U proteklih 20 godina, Hadžimanov i njegov bend sa velikim uspjehom sviraju na koncertima i muzičkim festivalima širom svijeta. Dobitnici su brojnih regionalnih i svjetskih nagrada i priznanja, a njihova muzika je proglašena umjetničkim djelom od nacionalnog značaja u Srbiji. Više o novom albumu, profesorskom radu i pomenu na oca Zafira, muzičar je govorio za "Nezavisne".
NN: Nedavno je objavljen album "Keyf". Kakav je muzički "ćeif" ponikao iz ovog sastava?
HADŽIMANOV: Ovo je naš osmi album, malo je potrajalo između sedmog i osmog iz razumljivih razloga, pandemije i svega što se dešavalo, tako da su se neke od pesama dosta dugo krčkale. Ideja celog albuma je zapravo, kako se album i naziva, ćeif ili merak ili gušt, neko zadovoljstvo koje sebi priuštiš. Album je tako i pravljen, bez preteranih eksperimenata u avangardnim pravcima ili aranžmanskih poduhvata i prekomplikovanih deonica. Više je melodija i puno improvizacije, interakcije, što je odlika ovog benda. Uz to, naravno, igra sa svim mogućim različitim muzičkim žanrovima u okviru tog džez pristupa koji imamo od samog početka.
NN: Osmi album donosi devet novih numera. Većina kompozicija je Vaše autorsko djelo. Kako su numere nastajale i gdje ste pronalazili inspiraciju?
HADŽIMANOV: Inspiracija se pronađe svugde ili nigde. Zapravo inspiracija ne dolazi tako što je ti tražiš, nego sedneš i radiš. Svi umetnici znaju da ne možeš da čekaš taj neki neverovatan momenat kad ti sine da bi mogao nešto da komponuješ, nego ako možeš svaki dan ili što je češće moguće provodiš vreme sa instrumentom, ili kako već komponuješ i u jednom momentu se nešto otvori, nešto se desi, a to nešto je skup posvećenosti i rada, kao i svega što ti se desi u životu, svega što si čuo, što si odsvirao, sve to se stoči nekako poprilično magično i neobjašnjivo u toj nekoj kompoziciji. Pored mene, komponovanju su doprineli Miroslav Tovirac, Viktor Filipovski, a imamo i strane autore, Frederiko Heliododro, jedan divan muzičar i autor iz Brazila. Sve se sklopilo u jednu cjelinu, što je zapravo i cilj albuma, da koliko god kompozitora bilo i koliko god različitih pristupa i stilova da se desi, sve to mora da se zaokruži i da ima zajedničku poruku.
NN: Numera "Reminisce" donosi najviše saradnika na aranžmanu. Kakvom melodijom je to rezultiralo i koliko je improvizacije bilo u procesu stavaranja?
HADŽIMANOV: "Reminisce" je kompozicija Viktora Filipovskog koju je on postavio, a onda, kako smo inače i radili i na prethodnim albumima, mnoge kompozicije zajednički završavamo, taj aranžman, kako postaviti stvari, koji deo ide prvi, drugi, peti, to nekako često zajedno odlučimo u toku rada i proba.
NN: Poznati ste kao "jazz fison" bend koji zbog svog bogatog opusa ubrajamo u "word music" bendove. Koliko je prostora ostalo da se bude originalan u ovoj vrsti muzike i na koji način vi pristupate radu?
HADŽIMANOV: Ako razmišljamo o tome koliko je prostora ostalo u bilo kom muzičkom stilu, rekli bismo da je sve već odsvirano. Ne možemo tako da postavljamo stvari, inače bismo svi onda digli ruke. Ono što je važno je da probaš da probudiš taj tvoj unutrašnji glas i da pronađeš nešto što ti imaš, što nema niko drugi. Svako od nas je potpuno drugačije ljudsko biće i koliko god imaš muzičkih uticaja i velikih autora i muzičara koje voliš i koji, naravno i posredno i neposredno utiču na to što radiš, moraš da se izboriš za svoj glas. Tako i "world music", džez, pop, rok, šta god da uzmete ima toliko toga rečenog da nikako ne smeš da se upleteš u tu mrežu "čemu sve ovo" kad je već toliko ljudi na neverovatno genijalan način nešto izbacilo, komponovalo, sviralo. Ne idemo tom putanjom, nego putanjom pronalska svog glasa i naravno upoređivanja toga šta radiš sa svetskom scenom, koja je na najvišem nivou. Ja to radim od samog starta bez obzira na to što živim u Beogradu u Srbiji, gde je scena mnogo manja i skromnija, uvek sam razmišljao globalno u kontekstu da vidim da li je ovo što mi radimo na najvišem nivou ili barem blizu, jer se u protivnom ne bih bavio muzikom, ako vidim da je to nešto osrednje.
NN: U bendu su trenutno Miroslav Tovirac, Rastko Obradović, Ratko Dautovski i Viktor Filipovski. Kako teče saradnja i kakva je dinamika rada?
HADŽIMANOV: Ratko i Rastko su najnoviji članovi benda. Do sada su imali desetak nastupa i moram priznati da sam prezadovoljan. Imamo formaciju sa fantastičnim muzičarima. Nije lako naći muzičare koji su dovoljno otvoreni i iskusni i sposobni da sviraju ovakav tip muzike. Pretapaju se stilovi, često idemo iz balkanske muzike u džez, fank, elektroniku, svašta nam pada na pamet i to nikako ne sme da zvuči naivno. Koji god stil da odabereš da bude deo tvoje priče, moraš da znaš da ga odsviraš i da bude kako bog zapoveda, što bi rekli. U tom kontekstu nije lako naći prave saradnike, ali sreća pa su dva nova člana najbolji mogući i bend ima neki novi zvuk, što mene uvek raduje. Promena je vrlo važna u umetnosti, da evoluiraš, da se stvari menjaju, da ne stojiš u mestu, tako da sam u svakom smislu srećan.
NN: Radite i kao profesor na akademiji, pa kako biste iz tog ugla procijenili potencijal mladih ljudi i mogućnosti koje su pred njima kada je riječ o umjetničkoj muzici?
HADŽIMANOV: Stvari sigurno nisu ružičaste kad pričamo o umetničkoj i kreativnoj muzici na ovim prostorima, a bogami i u ostatku sveta. Nigde nije lako ako želiš da se baviš nečim što nije komercijalna muzika. Mislim da su mladi ljudi već toga svesni, znaju u šta se upuštaju i verujem da im je ljubav prema muzici najbitnija. Treba izdržati teži deo koji sledi nakon studiranja, treba održati sve to što su želje u kontekstu kreiranja muzike i plasiranja muzike, a istovremeno platiti račune i preživeti. Nemam nikakav pametan savet, osim da budu krajnje posvećeni, vredni i uporni, ako veruju u to što rade.
NN: Planovi za budućnost, možete li da najavite nešto novo?
HADŽIMANOV: Planova ima mnogo. Svašta se dešava simultano, a osim moje profesure i benda planiraju se i drugi koncerti. Jedan od meni dražih je onaj koji će se održati u Skopskoj filharmoniji 18. decembra, gde ćemo u spomen na mog oca Zafira Hadžimanova okupiti neke od najboljih pevača i muzičara i svirati i pevati njegove pesme. Proći će skoro tri godine od kako nas je napustio, krajnje je vreme da se tako nešto desi u Skoplju, a onda nadam se i u drugim gradovima u regiji. Prezentujemo i novi album, čija je promocija 26. septembra u Zagrebu, a 11. oktobra u Beogradu. Očekuju nas brojni nastupi širom regiona, na kojima je cilj odsvirati materijal sa novog albuma.
Najintimnije emocije
NN: Jedina pjesma domaćeg naziva je "Balada za Martu", pretpostavljam da je posvećena Vašoj kćerki, koja je i gost na albumu?
HADŽIMANOV: Da, naravno, "Balada za Martu" je za Martu Hadžimanov. Kao i sve druge kompozicije, ne znam kako nastane, sedneš, sviraš i nešto se desi. Te emocije koje negde unutra kuvaju, koje god bile, izađu u datom momentu. Zato ja najviše volim da radim tako što zapravo ne razmišljam ni o konceptu, niti sebi zadajem neki cilj, već krenem pa vidim gde me odnese. Taj momenat kad se ta kompozicija desila me odneo u neku najintimniju emociju i naslov je zapravo dala Nataša, moja supruga, jer je čula Martu među tim tonovima. Ja možda nisam ni bio svestan, ali tu je bila dok sam to komponovao, to je kao neki "bonus track", poslednja pesma na albumu, snimljena uživo u Pančevu na pančevačkom džez festivalu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.