Vlatko Stefanovski jedan je od najpoznatijih muzičara sa prostora bivše SFRJ. Još iz doba "Leb i Sola" nametnuo se kao jedan od najboljih, a po mnogima i najbolji gitarista sa ovih prostora. Nedavno je objavio blues album s legendarnim Janom Akkermanom koji je dobio odlične ocjene kritike.
»Uradio si blues album - ali s muzičarem kojeg uglavnom doživljavaju kao hard gitaristu. Otkud baš blues, i baš s Janom Akkermanom?
STEFANOVSKI: Akkerman je fusion gitarista, on svira i klasiku i gypsy jazz i rock... Znači, nije on hard gitarista. On je stalno bio fusion, svirao je inteligentnu rock muziku, koja se odvajala od banalnosti. Sa druge strane, ja sam cijeli život imao afinitet prema bluesu, jer to i jest gitarska muzika. To je muzika za gitaru. Stratocaster je kao stvoren za sviranje bluesa i roken rola. A Akkerman i ja smo se upoznali prije pet godina u Kumanovu na jazz festivalu, on je svirao sa svojim kvartetom. Nedostajala mu je gitarska pedala, i nazvao me direktor festivala i kaže: "Imaš li overdrive pedalu? Evo ti Akkerman na telefon." Rekao sam mu: "O moj bože, ti si moj heroj - ne pedalu: reci šta ti treba, pojačalo, gitaru... sve ću ti donijeti." I on se nasmijao, upoznali smo se, bili smo dugo na mailu, i još smo... I svirali smo na skopskom blues-jazz festivalu zajedno, imali smo session. Prvo sam ja svirao s triom, pa on s kvartetom, pa sam na kraju skočio na stage i onda smo imali razmjenu sola. Bio je praznik za publiku, stvarno dobar gig.
»Koliko hrabrosti treba da se nakon čitave karijere koja i nije bila pretjerano blueserska, snimi čista blues ploča?
STEFANOVSKI: Pa, da sam ga snimio prije 25 godina ne bi tako zvučao. Nisam bio zreo za tu vrstu jednostavnosti, za tu vrstu... očišćenog izraza. A, pritom mislim i da nisam bio spreman ni ovakav sound da proizvedem. Veoma sam srećan s gitarskim soundom kojim sam proizveo. Gitarski zvuk je velika škola za gitariste. Mislim da će se ta sola analizirati u vremenu koje će tek doći.
»Kad ćemo konačno dočekati tvoj punokrvni jazz album? Blues smo sad, evo, dobili, a što je s jazzom?
STEFANOVSKI: Vidi, može i to da se dogodi, ali... ja ne smatram sebe jazz gitaristom. Jazz je materija koju moraš svirati dugo, moraš biti obrazovan. Moraš znati barem 100 jazz standarda da bi sebe nazvao jazz muzičarom; moraš poznavati harmoniju duboko i široko... a ja sam tek načeo skale koje jazzeri sviraju. Počeo sam da učim moduse u kojima oni sviraju, sve moguće skale ja sviram... Međutim, ako je jazz umjetnost improvizacije, onda sam ja još odavno jazz muzičar.
»A forma, recimo, gitarskog trija? Nešto kao "Friday Night in San Francisco"?
STEFANOVSKI: Nisam fan tog trija, zato što je to više biznis, takmičenje i borba ega. Muzika je ljepota, potraga za lijepim, potraga za duhovnom hranom... Previše je to bilo profano i napeto. To nije za mene - iako, da se razumijemo, imam taj album. Ali svojevremeno je mnogo bolja kombinacija bila Larry Coryell, De Lucia i John McLaughlin.
»Kako to da je prošla gotovo čitava decenija od posljednjeg albuma trija, i otkud ti nova ekipa?
STEFANOVSKI: Prije 10 godina snimio sam prvi album sa triom. Ovaj novi trio zapravo čine "novi" dečki s kojima sviram osam godina. Ali želio sam da ispečemo zanat "on the road", a tek onda da snimimo album. Ovaj album sam počeo snimati u decembru prošle godine, nakon što smo se vratili sa dugotrajnijih putovanja. Pedesetak koncerata smo imali prošle godine, i želio sam da iskoristim koncertnu kondiciju - koncertnu vibraciju snimiti u studiju.
»Zanimljiv koncept, pošto stvari inače uglavnom funkcionišu obrnuto: prvo se snimi studijski materijal, a onda tek koncertno prosvirava...
STEFANOVSKI: Tačno, ali u studiju lako izgubiš kriterijum; u studiju nikad nisi siguran šta tačno radiš. A kad se vratiš s koncerta - s puta - ti tačno znaš u kojoj si formi i šta si uradio.
»Tako je nekako bio koncipiran i kvartet s Miroslavom (Tadićem), Chaudhuriem i Spasovim prošle godine, zar ne? Prvo ste imali turneju po Jadranu. A onda najavili koncertne materijale s te turneje, CD i DVD, koje još nismo dočekali.
STEFANOVSKI: Ne brini, biramo materijal i radimo na tome. Ja sam bio preokupiran ovim albumom, nisam mogao u miru sve preslušati... Imamo jedan ogroman hard-drive s veoma mnogo muzike, sve to treba fino selektovati, izmiksati i spremiti.
I»mate li ti i Miroslav, osim ovoga, i nekih novih planova?
STEFANOVSKI: Imamo opake planove, ali da smo živi i zdravi... Ja sam predložio producentu "Kruševa" Toddu Garfinkelu, napisao sam mu "prošlo je 10 godina da smo snimili 'Kruševo', zašto ne napraviš special edition, skupo izdanje, kao anniversary edition, sa skupim i opremljenim boxom?" A on meni vraća mail i kaže: "A zašto mi ne bismo napravili 'Kruševo Revisited', novi album?" I onda smo se i ja i Miroslav pogledali i rekli: "Hm..." To je dovoljan znak da ćemo najvjerovatnije ponoviti to. Sad je situacija takva da Miroslav i ja imamo ponude da sviramo s Bečkom filharmonijom. Imamo dirigenta koji radi u Beču i koji je, izgleda, veoma inspirisan ovim našim projektom. Predložio je full-scale aranžmane... Tako da smo nešto planirali za 2009. godinu, u martu, već imamo raspored. Eto, nikad ne znaš kako će šta odreagovati u kojem trenutku.
»Da, na primjer, da ćeš cijeli blues album otpjevati na engleskom.
STEFANOVSKI: Ha, pazi: žena mog brata, moja snaha, je Engleskinja. Kad sam joj pustio materijal, rekla je: "Super zvuči, a ko pjeva?" Rekoh, ja. Nije vjerovala, a ona je Engleskinja, ima uho, zna kako zvuči engleski jezik... Ima tu i nekoliko antologijskih sola, glas zvuči kao nikad do sada, a i mislim da je produkcija na visokom nivou. A kako je rekao Duke Ellington: "If it sounds good, it's good."