Treća sreća. Prvi dolazak Judas Priesta u Srbiju omeli su vjetrovi dolazećeg rata: bend je poslije zagrebačkog nastupa prekinuo turneju po umirućoj Jugoslaviji i utekao na sigurnije mesto.
Prilika za popravni propala je u ljeto 2008: bolest gitariste Glenna Tiptona presjekla je pripreme za svirku na Tašmajdanu nekoliko sati prijhe nego što je šou trebalo da krene. Tri godine poslije nesuđenog izlaska na beogradsku scenu, i to tačno u dan, „metalni bogovi“ su se u punoj mjeri odužili srpskoj publici za višedecenijsko čekanje i pružili fantastičnu predstavu, koja se bez pretjerivanja može nazvati najboljim hevi metal koncertom ikada održanim u Srbiji.
Veče je jednočasovnom svirkom otvorio Whitesnake, obogativši atmosferu dozom hard rok senzibiliteta. Coverdalea i družinu u Srbiji bukvalno obožavaju i ovu grupu je neobično posmatrati kao predjelo bilo kome i bilo čemu, ali ovog prvog jula najveći je mogao biti samo jedan, a ta titula bez dileme otišla je kvintetu iz Birmingema.
Svirka Whitesnakea promoviše i novi album grupe („Forevermore“), pa je u repertoaru zastupljen i najsvježiji materijal, stilski potpuno u skladu sa onim što sastav radi od kada je svoju muziku učinio tvrđom. Coverdaleovi muzičari čine prvoklasnu ekipu svirača, nažalost jedini tu podbacuje frontmen sam. David je i dalje vrhunski šarmantan – riječ je, uostalom o hard rok legendi – međutim on vokalno nije ni u kakvoj formi. Tamo gdje ga dopunjuju četiri prateća vokala, stvari nisu tako dramatične, ali su pjevačevi samostalni izleti u visoke registre prečesto bolno kričanje, koje nije prijatno slušati.
Uprkos svemu, Whitesnake je naišao na odličan prijem publike, što je podsjetilo na nastup sa Tašmajdana 2006. i dokazuje da će Coverdale i ekipa u Srbiji uvijek imati predane sljedbenike.
I novije pjesme primljene su sa entuzijazmom, a najbolje su, razumljivo, prošli klasici „Love Ain't No Stranger“ i „Is This Love“ i, dok strateški koncipirani finiš „Slide It In“, „Fool For Your Loving“, „Here I Go Again“i „Still Of the Night“, naravno nije mogao da promaši metu.
Turneja „Epitaph“, u okviru koje su Judas Priest došli u Beograd, naravno, ne označava kraj rada grupe, iako se iz prvobitnih najava, pa i samog imena, tako nešto moglo zaključiti. „Metalni bogovi“ i dalje će snimati albume i nastupati uživo, ali se neće upuštati u krstarenja planetom, pa je „Epitaph“ finale samo u tom smislu. A takvo finale po definiciji je prilika za šetnju kroz cjelokupan repertoar grupe, od prve ploče „Rocka Rolla“ (1974.) do posljednjeg, konceptualnog albuma „Nostradamus“ (2008.).
U set listi našle su mjesto numere drage tvrdokornim obožavaocima grupe („Never Satisfied“, „Starbreaker“), veličanstveni hevi rok epovi („Victim Of Changes“, kontroverzna „Beyond the Realms Of Death“), legendarne Priest obrade („Diamonds And Rust“ i „The Green Manalishi“) i rasne hevi metal himne („Breaking the Law“, „The Hellion/Electric Eye“, „You’ve Got Another Thing Coming“), a neočekivano je na posljednji, „prekobrojni“ bis izvedena i „Living After Midnight“.
Rob Halford odlično nosi svojih 60 godina, umješno transponuje i preinačuje dionice sa kojima vokalno ne može da izađe na kraj. Iako se „spotakao“ na „Sentinel“, junački se izborio sa krajnje prohtjevnom pjesmom „Painkiller“. Na bini smo vidjeli sve standarde klasične hevi metal ikonografije, čije su obrasce Halford i bend iz Birmingema uostalom i uspostavljali, tokom desetljeća i modernizovali, zaključno sa neizostavnim „Harley Davidsonom“ izvezenim na binu uz uvodne taktove klasika „Hell Bent For Leather“. Ako je ko zaboravio, hevi metal su i koža, nitne, vatra, dim i fantazija, i Judas Priest su sve to s ponosom prikazali.
Novajlija u postavi, gitarista Richie Faulkner (već svirao u Areni kao član pratećeg benda Lauren Harris) ima težak zadatak da odmijeni K.K.Downinga, jednog od osnivača Priesta i reklo bi se da je toj misiji dorastao i svirački i vizuelno, jer se odlično uklapa sa jezgrom sastava (Tipton, Hill, Travis), a dodatni mu je plus činjenica da neodoljivo podsjeća na Downinga iz mlađih dana. Zvučna slika koju petorka stvara apsolutno je čista, i oštra poput sječiva žileta koji krasi omot legendarog „British steel“ albuma, a jedinstveni, precizni stilski izraz potvrđen je višedecenijskim kaljenjem, eksperimentima i transformacijama.
Beogradskim nastupom Judas Priest su ponudili enciklopedijsku definiciju žanra u čije prvosveštenike spadaju, čije su koordinate postavili i čije su podvrste sami stvarali ili na druge uticali da to čine. Da je bilo sreće, očevi-osnivači čitavog stila došli bi nam u goste mnogo ranije, pa bi ove julske noći i interakcija s publikom bila izraženija. Po svemu ostalom (scena, zvuk, repertoar, izvođenje), ono što se u Areni doživjelo, vidjelo i čulo zaslužuje najvišu moguću ocjenu.
Samo u poslednjoj deceniji, gledali smo nekoliko izvrsnih hevi metal koncerata (Motorhead, Iron Maiden, Rammstein...) u Beogradu, ali nastup kvinteta iz Birmingema ipak ih nadmašuje. A pošto Black Sabbath u postavi sa Diom, barem na ovom svijetu, više nećemo vidjeti (o turneji originalne postave vjerovatno je izlišno i sanjati), sklon sam da povjerujem da do nivoa Priesta u Areni neće dobaciti niko.