Mega popularni pop pjevač Željko Samardžić, rođeni Mostarac koji već duže vrijeme živi u Beogradu, pred kraj ovog mjeseca će održati koncert u Sarajevu.
Ispričao nam je kako teku pripreme za koncert i promocija novog albuma "Kojim dobrom, mila moja", koliko često ode do rodnog Mostara, ima li vremena za pecanje i druženje sa kolegama sa estrade.
NN: Osjećate li uzbuđenje, tremu pred predstojeći koncert u "Zetri"?
SAMARDŽIĆ: Iskreno, da! Jako mi je stalo da sve protekne kako treba i da ovaj koncert po uspješnosti stane uz rame sa serijom mojih koncerata u beogradskoj Areni. Zbog toga, moj tim ovih dana užurbano radi na tehničkim pripremama i mislim da će sa te strane biti zadovoljeni visoki audio i vizuelni standardi. Skoro sam siguran da će Zetra da "svijetli i zvuči" sjajno, svjetski!
NN: Da li ćete imati goste na koncertu?
SAMARDŽIĆ: Da, imaću par gostiju ovaj put. U Skenderiji sam prošli put imao šest ili sedam gostiju i pomalo sam ostao željan pjevanja. Ovaj put sam se odlučio da pozovem par mojih kolega koje uvažavam i pretpostavljam da će se izbor dopasti Sarajlijama.
NN: Kako teče promocija novog albuma "Kojim dobrom, mila moja"?
SAMARDŽIĆ: Trudim se da to uradim što je bolje moguće, pogotovo ovih dana kada su ispred mene važni koncerti poput sarajevskog u "Zetri", zakazanog za 31. oktobar. Moj menadžerski tim intenzivno planira nastavak turneje po velikim gradovima eks jugoslovenskog prostora, ili kako neki kažu, regiona.
NN: Bolno je kada se mora napustiti rodni dom i otići u drugi grad, državu, ali nekako kao da ste sa preseljenjem 1992. godine iz Mostara u Beograd počeli napredovati u karijeri. Vaše pjesme su postale pravi hitovi.
SAMARDŽIĆ: To je bila sreća u kompletnoj nesreći koje je bilo napretek u prvoj polovini devedesetih. Tezgareći u predgrađu Beograda, slučajno sam se upoznao sa nekim jako dobrim ljudima. Oni su u meni vidjeli neki talenat i htjeli da pomognu na način kakav je rijetkost na ovim prostorima. To su bila braća Mario i Đorđo Suban, zastupnici "Adidasa" u to vrijeme. Obezbijedili su novac koji je tada za mene bio "misaona imenica" i omogućili mi da snimim album sa autorima koje sam samo poželiti mogao. Desio se "Viski", "Slutim", pjesme koje su mi prokrčile put i omogućile da nastavim karijeru onako kako sam ja želio i kako se mojoj publici, ispostavilo se kasnije, dopada.
NN: Da li planirate još sa nekim da snimite duet?
SAMARDŽIĆ: Ja sam poštovalac pjesme i ona je i u dosadašnjim mojim duetima bila ta koja je presuđivala. Dakle, zašto da ne, ukoliko se rodi neka pjesma koja će dati smisao tome.
NN: Imate li vremena samo za sebe, pasiju zvanu pecanje?
SAMARDŽIĆ: Trudim se da svaki slobodan trenutak iskoristim na način koji me najbolje opušta i "puni baterije", a to je pecanje. Moram vam se pohvaliti da sam nedavno bio srećne ruke i imao dobar ulov.
NN: Koliko često skoknete do Mostara?
SAMARDŽIĆ: Zaista često, ili bolje rečeno, sve češće. Pored toga što imam dobar razlog zbog posjete mojoj sestri i njenoj familiji, prijateljima, nekad se jednostavno ne mogu odbraniti od silne želje da prođem makar na jedan sat kroz grad i osjetim taj miris mladosti. Ne znam sa čim je to sve povezano, ali kada odem dolje skoro uopšte ne mogu da spavam.
NN: Sa kim se najčešće družite sa estrade?
SAMARDŽIĆ: U zadnje vrijeme, da budem iskren, nemam baš mnogo vremena za druženja te vrste. Moji najbolji i najomoljeniji izlasci su na moje koncerte. Ovom sarajevskom se posebno veselim.
NN: Šta volite jesti?
SAMARDŽIĆ: Nisam "zlohran", kao što se to i vidi na meni. Moj problem je iskontrolisati želju za hranom. Međutim, u tome mi baš ne pomaže moja žena koja je, moram priznati, vrsna kuharica. Pogotovo kada je u pitanju sarma, koja je možda na prvom mjestu mojih omiljenih jela. Volim takođe sve iz mora, salate od hobotnica, krabe, školjke. Mmmm, mogao bih do zore da vam nabrajam.