U vrijeme kada se kultura prečesto mjeri klikovima, a muzika instant trendovima sa rokom trajanja jedne sezone, svjedočiti trajanju od čitave četiri decenije djeluje gotovo kao čin umjetničke sabotaže. Rijetki su bendovi koji su uspjeli da prežive tranzicije, smjene generacija i estetske lomove na ovim prostorima, a da pritom ne izgube sopstveni kompas.
Grupa "Van Gogh" već četrdeset godina stoji kao jedan od tih rijetkih, postojanih svetionika domaće rok scene.
Sve je počelo u jednoj banjalučkoj hotelskoj sobi, tog vrelog jula 1985. godine. Iz mladalačkog vulkana rođena je ideja koja se danas piše velikim slovima regionalne rok antologije. Kroz godine koje su uslijedile, Zvonimir Đukić Đule i njegova ekipa nisu birali liniju manjeg otpora; mijenjali su zvučne pejzaže, eksperimentisali i tvrdoglavo ostajali vjerni isključivo svom unutrašnjem senzibilitetu.
Sada, četiri decenije kasnije u petak, 19. juna, zidine banjalučke tvrđave Kastel postaće kulisa za veliku proslavu ovog monumentalnog jubileja.
Pod vedrim nebom "Van Gogh" donosi retrospektivu stvorenu za sve generacije, ali i prve komade svog novog muzičkog mozaika, dokazujući da nostalgija ima smisla samo ako služi kao odskočna daska za budućnost.
Uoči ovog velikog koncertnog spektakla za "Nezavisne novine", sa Đuletom smo pričali o vremenskom otklonu, publici nekad i sad, digitalnim kavezima modernog doba i onoj istoj, neutoljivoj gladi za životom koja ih i danas, do posljednjeg daha, vodi na binu.
NN: Govorili ste da je ideja za "Van Gogh" rođena u jednoj sobi hotela "Bosna" 1985. godine. Sada, 40 godina kasnije, dolazite na Kastel da proslavite jubilej, kako to danas doživljavate? Hotel je i dalje na istom mjestu, da li biste voljeli da se vratite u tu sobu, u to vrijeme?
ĐULE: Da, bio je jul mesec, 1985. Na TV-u direktan prenos "Live Aid" koncerta, nastupaju svi muzički heroji našeg odrastanja, u istom danu, u Engleskoj i Americi. Mi zakucani ispred ekrana, TV pojačan do daske, napolju plus 40 stepeni, soba bez klime, a u nama, kovitlac uzbuđenja i vulkan je eksplodirao. Odluka je pala, pravimo bend.
Nikada me ta soba i uzbuđenje koje smo tog dana u njoj osetili nisu napustili. Imam bolju ideju, hajde da se umesto u toj sobi, svi nađemo na Kastelu 19. juna, pod vedrim banjalučkim nebom, da zajedno muzikom zatresemo grad. Banjaluka je oduvek bila urbana rokerska luka, koja se ne predaje pred najezdom muzičkih trendova i neukusa.
NN: Kada danas slušate prve snimke "Van Gogha", da li čujete bend koji je postao ono što je želio biti ili bend koji je izdao neke svoje prvobitne ideje?
ĐULE: Da, čujem bend koji je svakim novim izdatim albumom pratio lični senzibilitet, bez želje da podilazi ukusima publike i dodvorava se tada kritičarima. Često i danas čujemo: "A, to nije više onaj stari 'Van Gogh'." Pa, naravno da nije, i nikad više neće biti, zašto bi bio "stari", kad smo svakodnevno inspirisani novim iskustvima i senzacijama koje se dešavaju oko nas, samim tim imamo potrebu da istražujemo, i uvek budemo novi u izrazu. Jednostavno, pratili smo svoj osećaj i nismo se priklanjali trendovima. Vezivali smo se za pesme, bez obzira na odrednice tipa kultno, mejnstrim.
NN: Šta je najveća zabluda koju ljudi imaju o vama?
ĐULE: Stvarno ne znam, ali znam da predrasude rađaju zablude.
NN: Da li postoji period karijere koji danas vidite potpuno drugačije nego kada ste ga živjeli?
ĐULE: Percepcija se prirodno menja kroz vreme. Slikar tek kad se udalji nekoliko koraka unazad od svog velikog platna koje slika godinama i napravi kreativni i vremenski otklon od naslikanog, drugačije gleda na svoj rad. Isto je i u muzici, postoje različiti stvaralački momenti, kojih u trenutku nastajanja kreator možda nije ni svestan. Momenti kroz karijeru najbolje se pamte po inspiraciji, koja je obeležila određene životne faze. Po ljudima koje smo upoznali, ljubavi, mirisima, putovanjima. Nostalgija za pređenim putem često se probudi kad preslušavamo naše rane radove i nerealizovane demo snimke.
NN: Da li vas nekad frustrira činjenica da se pojedini trenuci na koncertu danas prvo dožive kroz ekran telefona, pa tek onda emocijom?
ĐULE: U pesmi "Za planetu S.O.S." postoji stih koji tretira baš taj fenomen: "Sam čovek, sam u telefonu, neguje svoju komfornu zonu, u lažnom sjaju, misli ljulja se u raju." U nekim zrelim godinama čoveka teško da bilo šta više može da frustrira i iznenadi. Ne volim telefone na koncertima, i to što mnogi divni momente, koje kamera, nažalost, ne ume da zabeleži, prolaze neopaženo pored ljudi, ali OK, svako bira način na koji želi da provede veče.
NN: Postoji li pjesma koja je vama lično postala važnija tek godinama nakon što je nastala?
ĐULE: "Previše za jednog premalo za dvoje", "Milion novih ljubavi", "Pipi", "Teška ljubav"...
NN: Koliko je teško ostati gladan stvaranja kada već imate karijeru koju niko ne može osporiti?
ĐULE: Činjenica da čovek pronađe ljubav svog života, nikada u njemu neće ublažiti potragu da i dalje traga. Možda je na ovu temu, prigodan i refren naše nove pesme, "Do poslednjeg daha": "I NIJE MI ŽAO ŠTO LETE GODINE, KAD JOŠ UVEK ISTA GLAD ZA ŽIVOTOM VODI ME, I NIJE MI ŽAO ŠTO DEO SEBE SVIMA SAM DAO, EVO IGRAĆU JOŠ BRŽE DISAĆU BEZ STRAHA, JER ŽIVOT JE MOJ DO POSLEDNJEG DAHA."
NN: Šta danas znate o publici, a što niste razumjeli prije 40 godina?
ĐULE: Nema te muzičke baštine koja bi potekla od nas, a da ne uključuje i publiku koja nas godinama prati. Tu decu, koja su sa radošću prigrlila muzičko nasleđe svojih roditelja i sada su "glasnogovornici" iz prvih koncertnih redova. Energija tih mladih ljudi na našim koncertima budi nadu, otkrivanje njihove posvećenosti za nas je poseban nivo umetnosti.
NN: Kada biste mogli da provedete jedan sat sa sobom iz 1986. godine, da li biste joj dali savjet ili biste je pustili da napravi iste greške?
ĐULE: Što bi Alan Ford rekao: "Bolje biti malo glup, nego malo pametan."
NN: Kada danas izađete pred publiku, osjećate li više odgovornost prema ljudima koji su odrasli uz "Van Gogh" ili prema onima koji vas tek otkrivaju?
ĐULE: Odgovornost je precizna kategorija i važi podjednako prema svima i za sve. Četiri decenije negujemo kulturu ophođenja, obraćanja i poštovanja prema publici svih uzrasta.
NN: Na jubileju ćete predstaviti i nove pjesme. Kako se izboriti protiv nostalgije koja publiku uvijek vuče ka starim hitovima i šta očekujete od koncerta u Banjaluci?
ĐULE: U proteklih godinu dana smo izdali tri nova singla i spota za pesme, "Lud i sam", "Do poslednjeg daha", "Za planetu S.O.S.". To su kockice mozaika, našeg budućeg studijskog izdanja, dostupne su na svim digitalnim platformama, a spotovi su vidljivi na našem oficijalnom YouTube kanalu. Verujem da će publika na Kastelu, 19. juna, uživati u set-listi pesama, sa svih naših albuma. Nostalgija da, patetika ne.
NN: Za kraj, ako je Van Gogh nastao iz jednog sna u Banjaluci 1985. godine, šta je danas njegov najveći san - poslije 40 godina?
ĐULE: Da taj san, sada na javi, podelimo sa publikom u Banjaluci. Biće to prilika da sa rokenrolerima svih uzrasta na Kastelu, 19. juna, obeležimo naš jubilej. Prilika da ispišemo još jedno muzičko poglavlje i te večeri zajedno postavimo urbani putokaz ka budućnosti, da čula dece slučajno ne zalutaju.