Postoje albumi koje slušamo, postoje oni koje pamtimo, a onda postoje i oni za koje tačno znamo gdje smo bili kada su prvi put došli do nas. "Reign in Blood" američkog benda Slayer je neprikosnoven u ovoj posljednjoj kategoriji.
Danas, četiri decenije nakon što je u oktobru 1986. pušten među ljude, tih manje od pola sata muzike i dalje zvuči kao nešto što je upravo pobjeglo iz podruma u kojem nije trebalo ni da bude pronađeno.
Za mene, međutim, priča o "Reign in Blood" nije počela 1986. godine. Počela je mnogo kasnije, u banjalučkoj Novoj Varoši, negdje krajem prošlog i početkom ovog vijeka, u vremenu kada muziku nismo pronalazili tako što bismo ukucali nekoliko riječi u pretraživač. Pronalazila je ona nas.
Kako smo nekada otkrivali muziku?
Odrastanje u Novoj Varoši imalo je svoj soundtrack. Nisu ga pravili algoritmi, plej-liste i preporuke ljudi koje nikada nismo upoznali. Pravili su ga stariji momci iz naselja.
Oni su bili naš Spotify, YouTube i muzička enciklopedija u jednom.
Imali su kasete, diskove, majice bendova za koje još nismo čuli i, što je najvažnije, autoritet koji je njihovim preporukama davao gotovo mitsku težinu. Kada ti neko nekoliko godina stariji pruži album i kaže da ovo "moraš poslušati", to nije bila preporuka. Bio je to zadatak. Takve "misije" su na sebi nosile imena poput Venom, Exploited, Sepultura, Sodom...
Tako je nekako do mene stigao i "Reign in Blood".
Ne mogu više sa sigurnošću da kažem koje je godine bilo. Kraj devedesetih ili prve godine novog vijeka. Ali pamtim osjećaj. Pamtim da je Slayer već svojim imenom, logotipom i omotom djelovao kao nešto što se ne sluša tek tako. A onda je krenuo "Angel of Death".
Poslije toga više ništa nije bilo isto.
Šta se dogodilo 1986. godine?
Kada je "Reign in Blood" nastajao, Slayer su činili Tom Araja, Keri King, Džef Haneman i Dejv Lombardo, a iza producentskog pulta našao se čovjek koji na prvi pogled nije imao mnogo veze sa ovakvom vrstom muzike - Rik Rubin.
Rubin je dolazio iz svijeta Def Jama i hip-hopa, ali je u Slayeru prepoznao nešto što nije trebalo uljepšavati, nego ogoliti.
Album je snimljen u Los Anđelesu, uz inženjera Endija Volasa, a Rubinova ideja bila je jednostavna: ukloniti višak. Manje reverba, manje studijskog ukrašavanja, manje svega što bi stajalo između benda i slušaoca. Rezultat je bio nevjerovatno suv, čist i brutalan zvuk. Rubin je kasnije opisivao album kao nešto veoma blisko koncertnom snimku napravljenom u studiju.
I upravo zbog toga "Reign in Blood" ni danas ne zvuči kao relikvija osamdesetih.
Zvuči kao napad.
Kako je čitav album stao u manje od pola sata?
Jedna od najpoznatijih činjenica o "Reign in Blood" jeste njegovo trajanje. Deset pjesama završava se za manje od 29 minuta.
Tom Araja je čak pitao Rubina da li je to dovoljno da se materijal uopšte smatra albumom. Producent nije vidio problem: tu je deset pjesama, imaju strofe, solaže i refrene - dakle, album postoji.
Još je zanimljivija priča vezana za kasetu. Album je bio toliko kratak da je kompletan program mogao stati na jednu stranu pojedinih kasetnih izdanja, pa je svih deset pjesama ponovljeno i na drugoj strani.
Danas, u vremenu albuma sa beskrajnim "deluxe" izdanjima, bonus pjesmama i materijalom napravljenim da što duže zadrži slušaoca na platformi, tih 29 minuta djeluje gotovo nestvarno.
Slayeru nije trebala ni sekunda više.
"Angel of Death", "Piece by Piece", "Necrophobic", "Altar of Sacrifice", "Jesus Saves", "Criminally Insane", "Reborn", "Epidemic", "Postmortem" i na kraju "Raining Blood".
Nema odmora. Nema punjenja prostora.
Samo udarac za udarcem.
Zašto je "Angel of Death" skoro zaustavio album?
A prvi udarac bio je dovoljan da napravi problem cijelom izdanju.
"Angel of Death", pjesma Džefa Hanemana o nacističkom ljekaru Jozefu Mengeleu i zločinima u Aušvicu, izazvala je ogromne kontroverze. Columbia, koja je distribuirala izdanja Def Jama, odbila je da objavi album sa tom pjesmom. Od Slayera je traženo njeno uklanjanje, što bend i Rubin nisu prihvatili.
Na kraju je pronađeno drugo rješenje i album je distribuiran preko Geffena.
Kontroverza je Slayer pratila godinama, ali ono što se ponekad izgubi u svim raspravama jeste sama muzika.
Arajin krik kojim počinje pjesma jedan je od onih trenutaka koji se ne mogu objasniti nekome ko ga nikada nije čuo. Poslije njega slijede Haneman i King, a onda Lombardo počinje da radi ono zbog čega su generacije bubnjara kasnije morale ponovo da razmisle šta zapravo znači svirati brzo.
I tek je počeo album.
Kako je nastao zvuk koji i danas djeluje opasno?
Slayer je prije ulaska u studio bio izuzetno dobro uvježban. Lombardo se prisjećao da nije bilo računara ni današnjih mogućnosti beskonačnog popravljanja snimaka. Trebalo je znati pjesmu, pogoditi tempo, uključiti snimanje i odsvirati je kako treba. Njegove bubnjarske dionice, prema njegovom sjećanju, završene su za svega nekoliko dana.
Možda se upravo tu nalazi tajna dugovječnosti "Reign in Blood".
On nije savršen zato što je ispeglan.
Savršen je zato što djeluje kao da svakog trenutka može da se raspadne, a nikada se ne raspadne.
Lombardo juri, Haneman i King sijeku rifovima, a Araja stoji iznad svega kao glas nekog svijeta u koji baš i ne želite da uđete.
A onda dolazi završnica.
"Postmortem".
Kiša.
Grmljavina.
I jedan od najpoznatijih rifova koje je metal ikada proizveo.
"Raining Blood".
Desetak sekundi je dovoljno da prepoznate pjesmu, čak i ako je niste čuli godinama.
Šta je značilo dobiti album od nekog starijeg?
Ali, sve te činjenice saznao sam kasnije.
Kada je "Reign in Blood" došao do mene u Novoj Varoši, nisam znao ko je Rik Rubin. Nisam znao priču o Columbiji, nisam razmišljao o produkciji Endija Volasa niti o tome koliko je vremena Lombardu trebalo da snimi bubnjeve.
Znao sam samo da mi je neko stariji dao nešto što smatra važnim.
A to je tada mnogo značilo.
Postojao je poseban odnos prema muzici koju dobiješ od nekoga. Disk ili kaseta nisu bili samo nosači zvuka. Bili su neka vrsta šifre među ljudima. Ako ti neko da Slayer, Sepulturu, Suicidal Tendencies, Panteru ili neki opskurniji bend koji niko iz tvog razreda ne poznaje, otvorio ti je vrata prema svijetu koji tek treba da istražiš.
I onda si ti nekoliko godina kasnije trebalo da uradiš isto nekome mlađem.
Tako se muzika prenosila.
Od ruke do ruke.
Od sobe do sobe.
Od ulaza do ulaza.
Gdje je nestao taj osjećaj?
Danas je praktično cjelokupna istorija snimljene muzike nekoliko dodira ekrana udaljena od nas. To je veličanstveno dostignuće, ali je sa sobom odnijelo dio misterije.
Nekada nisi mogao odmah da čuješ sve.
Morao si nekoga da pitaš.
Morao si da posudiš kasetu. Da narežeš disk. Da pročitaš omot. Da zapamtiš ime benda koje si negdje čuo. Da sačekaš da ti neko donese album.
Zbog toga su pojedine ploče imale težinu predmeta koji je prešao određeni put prije nego što je stigao do tebe.
"Reign in Blood" je za mene jedan od tih albuma.
I možda zbog toga, kada danas krene "Angel of Death", ne čujem samo Slayer iz 1986. Čujem i Novu Varoš.
Čujem vrijeme kada smo bili klinci i kada su stariji momci znali više od interneta jednostavno zato što interneta gotovo da nije ni bilo. Vrijeme kada je dobra muzika predstavljala malu tajnu koju je neko odlučio da podijeli sa tobom.
Zašto "Reign in Blood" poslije 40 godina nije ostario?
Četrdeset godina poslije objavljivanja, teško je pronaći ekstremni metal koji na neki način nije živio u svijetu koji je "Reign in Blood" pomogao da napravi.
Album je stigao u nevjerovatnoj 1986. godini, istoj onoj koja je donijela Metallicin "Master of Puppets" i Megadethov "Peace Sells... but Who's Buying?", u trenutku kada je thrash metal eksplodirao i počeo mijenjati granice teške muzike.
Ali "Reign in Blood" je otišao u drugom pravcu.
Nije želio biti veći.
Želio je biti brži, kraći i opasniji.
Rubin je uklonio višak, Slayer je pritisnuo gas, a četiri decenije kasnije ostalo je 29 minuta muzike kojoj gotovo ništa ne možete oduzeti, a da nešto ne pokvarite.
Slayer je upravo 2026. obilježavanje četiri decenije albuma pretvorio i u posebne koncerte na kojima se "Reign in Blood" izvodi u cijelosti.
Ali za mene njegova četrdeseta godišnjica nije samo godišnjica jednog velikog metal albuma.
To je podsjetnik na način na koji smo nekada upoznavali muziku.
Na Novu Varoš. Na posuđene kasete i diskove. Na albume koji su se preslušavali od početka do kraja. Na vrijeme kada nije postojao "skip" poslije deset sekundi jer pjesma nije odmah privukla pažnju.
I na onaj trenutak kada ti neko pruži "Reign in Blood", a ti još ne znaš da ćeš taj album pamtiti decenijama.
Četrdeset godina nakon što je Slayer pustio tu oluju u svijet, kiša još pada.
I... dalje je krvava.