Japanski ekstremni metal sastav SIGH objavio je 14. studijski album "Goh-Ka", nadahnut budističkim prikazima devet faza raspadanja ljudskog tijela nakon smrti. Iza tog koncepta stoji i duboko lična tema osnivača benda Miraija Kavašime - strah od smrti koji ga zaokuplja otkako je napunio 50 godina.
U razgovoru za Blabbermouth, pjevač, kompozitor i multiinstrumentalista govorio je o prolaznosti, saradnji s gostujućim muzičarima, izdavačkim iskustvima i porodičnom životu na turnejama.
Osnovan 1990. godine, SIGH je iz japanskog metalnog podzemlja izgradio izrazito prepoznatljiv muzički svijet. Njihovi albumi povezuju blek metal, klasični hevi metal, džez, klasičnu muziku i druge uticaje, često mijenjajući žanrovski pravac unutar iste pjesme.
Na novom izdanju Kavašimi se pridružuju članovi benda Dr. Mikannibal, zadužena za vokale i saksofon, koja je ujedno njegova supruga, i gitarista Nozomu Vakai. Gostuju Frederik Lekler iz Kreatora na basu i Majk Heler iz Rejvena na bubnjevima, dok je Mikael Okerfelt iz Opeta snimio solo za pjesmu "Unputenpu".
Kako je strah od smrti oblikovao novi album?
Glavna tema albuma je "Kuso-zu", tradicionalni budistički slikarski prikaz raspadanja tijela. Kavašima u njemu prepoznaje snažnu poruku o prolaznosti i vezivanju za život, ljepotu i materijalni svijet.
"Glavna tema albuma je 'Kuso-zu', tradicionalna budistička slika koja prikazuje kako se leš raspada, što predstavlja suštinu budizma: ništa ne traje vječno. Čak i lijepa žena postaje ružna kada umre i počne da se raspada. Ne treba se vezivati ni za šta. Ne treba se vezivati za život, niti za ljepotu", rekao je Kavašima.
Priznaje da mu filozofsko razumijevanje prolaznosti nije uklonilo strah.
"Opsjednut sam strahom od smrti otkako sam napunio 50 godina. I dalje ga osjećam. Pokušavam da ga ublažim, ali veoma je teško. Budistička filozofija ostavila je snažan utisak na mene. I dalje pokušavam. I dalje se plašim smrti. To je ono što me je dotaklo i što sam želio da postavim u središte albuma: ništa ne traje vječno."
Zašto "Unputenpu" nije vesela pjesma?
Prvi singl mogao je kod dijela publike stvoriti utisak da "Goh-Ka" donosi vedriju atmosferu. Kavašima, međutim, objašnjava da je takvo tumačenje daleko od njegove namjere.
"Neki ljudi kažu da je to srećna pjesma, ali zapravo nije. Govori o tome kako život iznenada može postati veoma surov. Sada dajem intervju, ali mogao bih umrijeti odmah poslije njega. Ponekad morate proći kroz takvu nesreću, pa pjesma govori o surovosti života. Uopšte nije srećna."
Priznaje da pojedini dijelovi albuma, posebno pred kraj, zvuče veoma lijepo i mogu djelovati ohrabrujuće. Ipak, to uglavnom nije njegov svjesni cilj.
"'Unputenpu' ima zvuk tradicionalnog japanskog festivala, s japanskim taiko bubnjevima. Zapadnim slušaocima to može zvučati veselo, ali moja namjera bila je nešto drugačija."
Kako je nastala saradnja s Mikaelom Okerfeltom?
Za gitaristički solo u pjesmi "Unputenpu" Kavašima je angažovao Mikaela Okerfelta, kojem nije davao posebna uputstva.
"Nisam mu dao nikakve instrukcije. Mislim da dijelimo istu muzičku pozadinu. Obojica volimo progresivni rok sedamdesetih i takvu atmosferu, pa uputstva vjerovatno nisu ni bila potrebna. Pogodio je sve bez ikakvih instrukcija ili objašnjenja. Bio je savršen izbor."
Kavašima se ne sjeća kako su se upoznali, ali kaže da Okerfelta dobro poznaje jer Opeth svakih nekoliko godina dolazi u Japan.
Ideja za gostovanje pojavila se tokom ovogodišnje posjete benda Japanu, u vrijeme kada je razmišljao o solu za novu pjesmu i kada mu se Okerfelt javio.
Zašto Kavašima Heleru i Lekleru daje potpunu slobodu?
Kavašima posebno ističe doprinos bubnjara Majka Helera. "Goh-Ka" je njihova treća zajednička ploča, nakon albuma "Shiki" i ponovnog snimanja izdanja "Hangman's Hymn".
"Majk je vjerovatno jedan od najluđih i najboljih bubnjara na današnjoj hevi metal sceni. Nisam bubnjar, pa ne mislim da je dobra ideja da pravom bubnjaru dajem instrukcije. Vjerovatno je najbolje pustiti ga da radi ono što želi. To veoma dobro funkcioniše."
Njegov postupak počinje izradom demo-snimka, koji sluša sve dok ne bude zadovoljan. Zatim ga šalje saradnicima, čiju brzinu i pouzdanost izuzetno cijeni.
Prema njegovim riječima, Heler ponekad snimi bubnjeve za dvije pjesme dnevno, dok Lekler bas, a povremeno i gitaru, završava za približno tri pjesme dnevno.
"Veoma su efikasni, znaju šta rade i tačno razumiju šta želim. Kada sam radio s prethodnim gitaristom, trebalo mu je više od dvije sedmice da završi jednu pjesmu, što je suludo i, iskreno, veoma iritantno."
Dodaje da gitaristički rifovi benda uglavnom nisu pretjerano komplikovani.
"S Fredom i Majkom veoma je lako raditi. Uvijek poštuju rokove i rade veoma brzo. Mogu im vjerovati i kao muzičarima i kao ljudima."
Kako SIGH održava ravnotežu između Istoka i Zapada?
Sastav danas okuplja muzičare iz Japana, Francuske i SAD, što Kavašima vidi kao prednost.
"Fred je iz Francuske, Majk iz SAD, a mi smo Japanci. Naravno, hevi metal je zapadna kultura, tako da je od samog početka riječ o mješavini kultura."
Iako novi album počiva na japanskoj i budističkoj temi, ne želi da muzika bude određena isključivo tim porijeklom.
"Ako zvuči previše istočnjački, čak i previše japanski, ne mislim da je to dobra stvar. Riječ je o ravnoteži između zapadne i istočne kulture, a to je veoma dobro funkcionisalo na albumima 'Goh-Ka' i 'Shiki'."
Zbog toga ne insistira ni na neposrednom povezivanju svakog stiha s muzičkom temom. Komponovanje opisuje kao spontan proces, uz stalno provjeravanje da li pjesme prirodno teku i odgovaraju atmosferi albuma.
Koji album smatra pretjeranim eksperimentom?
Kada govori o trenucima u kojima je SIGH možda otišao predaleko, Kavašima izdvaja "Graveward".
"Previše sam koristio orkestarske aranžmane. Iskreno, gitaristički rad mi se uopšte ne sviđa, pa mi je to vjerovatno najmanje omiljen album. Zato poslije njega nisam koristio orkestarske aranžmane."
Ponovno snimanje albuma "Hangman's Hymn", bogatog simfonijskim orkestracijama, djelimično mu je promijenilo mišljenje.
Na izdanju "Shiki" nije bilo simfonijskih aranžmana, dok su se na "Goh-Ka" vratili u umjerenijoj mjeri.
Objašnjava i da je originalni "Hangman's Hymn" nastao kao svojevrsna reakcija na podijeljene, a prema njegovom sjećanju pretežno negativne ocjene albuma "Gallows Gallery".
Želio je neposrednije i oštrije izdanje, pa se ograničio na ekstremni treš metal i njemačku klasičnu muziku.
Šta danas sluša osnivač benda?
Iako muzika SIGH-a obuhvata različite žanrove, Kavašima naglašava da ne dodaje uticaje samo radi eksperimenta.
"Ljudi možda misle da prihvatam svaku vrstu muzike, ali koristim samo muziku koju volim. Nikada ne pokušavam da uključim nešto što ne volim ili ne slušam. Jednostavno volim hevi metal, klasičnu muziku i džez."
Budući da radi za diskografske kuće, prati i savremenu metal scenu.
"I dalje slušam ekstremni metal, iako imam 56 godina. Moram biti u toku."
Najčešće se vraća treš metal klasicima osamdesetih, ali među novijim izdanjima izdvaja album "Bloody Dreams" američkog benda Devil Master, s kojim je SIGH bio na turneji.
"To je jedno od najoriginalnijih i najjedinstvenijih izdanja koje sam čuo. Zaista volim Devil Master."
Zašto je Peaceville postao pravi izdavač za SIGH?
"Goh-Ka" je treće izdanje benda za Peaceville. Nakon saradnje s kućama Deathlike Silence, Cacophonous, Candlelight i The End Records, Kavašima sadašnjeg izdavača opisuje kao najjednostavnijeg za saradnju.
Ističe podršku Pola Graundvela, kojeg poznaje oko 30 godina. Čak je i ideja za omot potekla od izdavača.
"Poslao mi je nekoliko skica koje je sam napravio. Veoma je talentovan. Dobar je prijatelj i s njim je veoma lako raditi."
Za razliku od ranijih iskustava, kada je odgovore na elektronsku poštu čekao i po dvije sedmice, sada cijeni brzu komunikaciju.
Posebno kritički govori o odluci da nakon smrti Eronimusa 1993. godine i gašenja kuće Deathlike Silence izabere Cacophonous umjesto Candlelighta.
Tada nije bilo interneta u današnjem obliku, pa se komunikacija odvijala poštom i faksom. Presudila je brzina odgovora.
"Cacophonous je brže odgovorio na faks, pa sam izabrao njih, što je bila velika greška. Kasnije smo svakako potpisali za Candlelight, ali trebalo je da ih izaberem odmah."
Kako izgleda porodični život na metal turneji?
Kavašima priznaje da kao mladić nije mogao zamisliti da će i poslije tridesete svirati ekstremni metal. Danas, sa 56 godina i nakon 36 godina postojanja benda, ta mogućnost odavno je postala stvarnost.
Turneje su istovremeno dio porodičnog života, jer su oba roditelja članovi SIGH-a.
"U početku je to bio jedini način - morali smo voditi djecu sa sobom. Prvo su boravila iza bine i prekraćivala vrijeme, a onda su odjednom rekla: 'I mi želimo na binu.'"
U početku su stajala na sceni i držala lobanje i slične rekvizite. Danas oboje sviraju u duvačkim orkestrima: kćerka trubu, a sin udaraljke, pa imaju i svoje zadatke tokom nastupa.
Govoreći o usklađivanju turneja i škole, Kavašima iznosi lično uvjerenje da putovanja imaju posebnu obrazovnu vrijednost.
"Sada su s nama u Evropi, a škola je već počela. Ipak, mislim da je putovanje po Evropi bolje obrazovanje nego sjedenje u učionici. Vjerujem u to. Nadam se. Upoznaju različite kulture i ljude sa svih strana. Mislim da je to dobro obrazovanje za njih."