Jedva čekam da se oporavim i da završim scenarij "Otac je kuća koja se ruši", kaže u intervjuu za "Nezavisne" bh. pjesnik i književnik Abdulah Sidran.
"Možda to bude do Nove godine. 'Otac je kuća koja se ruši' je četvrti nastavak mojih priča, scenarija, a počeo sam davno sa 'Sjećaš li se Doli Bel', pa nastavio sa 'Ocem na službenom putu' i 'Prvi put s ocem na izbore'. To je scenarij kojim bih zaokružio cijelu moju priču. Radio sam predano na njemu, međutim teška bolest me zaustavila. Ako bog da da se povratim u formu, a doktor vjeruje da ću biti bolje nego što sam bio", priča Sidran.
Dodaje da ovaj scenarij jedva čekaju inozemni producenti, a da "ovdašnji svijet nije bogzna kako zainteresovan".
NN: Zbog čega mislite da domaći producenti nisu zainteresirani za Vašu priču?
SIDRAN: Zašto bi sada nekom čovjeku koji je preživio pakao naših ovih posljednjih 15 godina bilo zanimljivo nešto što je emocija iz države koja je kao takva propala. Pa može biti da je zbog toga slabiji interes za moje scenarije u BiH nego vani.
NN: Ovih dana promovirana je i Vaša poema "Dobročinitelj", posvećena životu i djelu Adil-bega Zulfikarpašića. Otkud inspiracija?
SIDRAN: Ko zna, a mnogi ljudi u Sarajevu znaju ili su slušali od drugih koliko je fascinantna biografija Adil-bega Zulfikarpašića. Dakle, od jednog bogataša, plemićkoga, begovskoga sina, preko komuniste, partizana po šumama, svjetskog veletrgovca i imućnika, do 50 godina emigracije i povratka u domovinu, te osnivanja jednog ovakvog vakufa (Bošnjački institut), kojih je malo i u Evropi, a ne u Bosni. To je tako fascinantna biografija koja žudi, vapi i čeka svoga romanopisca, a to što sam je napisao je jedna poema, poezija, jedna duža pjesma u kojoj pokušavam njegovim glasom kazivati o principima kojima se on u životu rukovodio. Poemu sam pisao mjesecima, pa sam doturio dvije verzije Adil-begu i tad smo shvatili da je to konačno dobilo svoj čvrst kameni oblik. Neka mi oproste ako je to samohvala. Eto, i Adil-beg je shvatio da to treba ovako lijepo ukoričiti i objaviti i tad nam se pridružio Merso Berber sa svojim potpuno samostalnim pristupom istoj temi.
NN: Prije složene operacije koju ste nedavno imali na srcu, pripremali ste veliki projekat - knjigu. Što je s tim?
SIDRAN: To je bila ova poema "Dobročinitelj" i to je okončano.
NN: A šta je s pjesmama?
SIDRAN: Ne znam. Nisam dobar, a to mi je pitanje komplikovano. Imao sam tešku operaciju i mozak mi još ne radi ni desetinom kapaciteta jer se još oslobađam svih trauma koje mora proći onaj ko bude rezan i kome ugrade bajpas. Tako da se i ne sjećam nekih svojih knjiga, mimo, eto, ove poeme. Šta sam ja imao da je obimnije, imao sam "Moriju" u tri izdanja i to je nešto ozbiljno. I nakon toga nije trebalo ni da ostanem živ. Sramota je da bude živ onaj koji je 66 svojih sugrađana mrtvih opjevao. Sasvim je prirodno da okači sebe pred kraj knjige. Nema kod mene drugih knjiga.
NN: Na ovogodišnjoj "Sarajevskoj zimi" izvedena je monodrama o Vama i Vašem životu koja nosi naslov "Posljednja zemlja". Kako je došlo do toga i iz čega je proistekao taj lijepi tekst?
SIDRAN: Nisam bio svjestan nastajanja tog teksta jer je sve počelo 1993. godine, kada je moj talijanski izdavač, koji mi je sada i prijatelj i kum, prvi put u Sarajevo došao kroz tunel, pa počeo objavljivati moje knjige u Italiji, a objavljeno je takvih desetak izdanja. Mnogo smo i često razgovarali o uzrocima i svemu što je bilo zbivanje na prostoru bivše Jugoslavije. Razgovarali smo o osjećanju nostalgije, šta mi poznajemo u tom osjećanju? Da li je to žal za sistemom ili je žal za mladošću? Mnogi danas brkaju, pa optužuju ljude: "Ma pusti njega, on je jugonostalgik". Međutim, jugonostalgija u ogromnoj većini primjera ne znači ništa drugo nego mitsku žal za mladošću. Brate, sve mi je bilo lijepo dok sam bio mlad, zdrav. Pjero Del Đudi, pisac i novinar, mnoge od tih razgovora snimao je, pa poslije prekucavao, redigirao, prevodio. I kada je on to valjano protkao sa mojom poezijom, u kojoj se dotiču slični motivi, i kad je to dao dobrim talijanskim glumcima, izašao je monolog u dva čina, monodrama. Mnogi ljudi u Sarajevu bili su potreseni kada su to gledali.
O jezičkom haosu
NN: Često ste spominjali da je jezik kojim govore na televizijskim stanicama u BiH potpuno iskrivljen. Kako biste ocijenili jezik u štampanim medijima?
SIDRAN: Novine su još drastičniji primjer našeg jezičkoga ili jezičnoga haosa ili kaosa. A sve zbog toga što ovdje još ne postoji konsenzus da li ćemo pisati fonetski ili etimologijski. Pa na istoj stranici jedne novine vi ćete naći Šekspira pisanog sa dvanaest slovnih znakova i Šekspira od sedam slova i glasova. To je užas jedan, pa su mnogi pisci koje smo mi pedest i sto godina na Balkanu znali pod jednim imenom sad pod drugim. Odjednom je Hajnrih Bel postao Hajnrih Bol, a Bol je na Braču, bol je u srcu i duši, a on je Hajnrih Bel i uvijek će biti jer je to njemačko "o" sa tri glasa. Toliko je tih budalaština po našim novinama da to ide na bruku svih naših lektora, lingvista i profesora jezika. Morali bi se naći i dogovoriti šta je to minimum i da se poštuje. To je sramota, bolje da me to niste ni pitali.