Kao da čudo providnosti čini svoju opasnu rabotu i onda kada se mi to ne nadamo. Upravo u trenutku dok sam listao blistave hronike Opere Narodnog pozorišta Sarajevo i kada sam došao do one stranice na kojoj piše da je Opera iz Modene svojedobno gostovala sa velikim tenorom Lučanom Pavarotijem na pozornici Sarajevske opere, došla je zlokobna vijest da toga čudesnog pjevača, nevjerovatnog umjetnika, više nema.
Ništa više u opernoj umjetnosti poslije ere Pavarotija neće biti isto. Nosači zvuka, istina, sačuvat će uspomenu na velikog tenora, ali neće biti u stanju sačuvati sve ono što su stanja srca i duha. Neće sačuvati uspomenu na čovjeka plemenite duše, čovjeka sačinjenog od srca duha.
Ponosim se da rukovodim kućom na Obali u Sarajevu na čijoj pozornici je dva puta u njenoj dugoj povijesti nastupio takav pjevač kakvog sigurno više majka roditi neće.
Jednostavno, sa Pavarotijem u legendu je otišla nestvarna, božanska darovitost koja u više stoljeća pripadne tek jednome čovjeku. Oni koji su bili sudionici predstava u dvorani Narodnog pozorišta Sarajevo, kada je njegov božanski glas nastanjivao prostor između pozornice i gledališta, kažu da se tada desila božanska svečanost pod svodom kuće na Obali.
Adio, dragi Lučano, adio veliki prijatelju mladih umjetnika, jer to što si ti uradio za mlade umjetnike diljem svijeta može učiniti samo čovjek koji nastanjuje naše snove, a ne čovjek koji je dio naše jave.
Lučano Pavaroti otišao je u legendu, ali ostala je priča, ostali su zapisi o humanisti i istinskom umjetniku kakvog nikada više imati nećemo.