Akademik Boško Kućanski: Velika je stvar moći sebe poklanjati drugima

Poslije 33 godine akademik Boško Kućanski predstavio se Banjalučanima retrospektivnom izložbom skulptura, crteža i grafika, koji su obilježili decenijama dugu karijeru ovog istaknutog umjetnika.

U Muzeju savremene umjetnosti RS u četvrtak naveče okupio se veliki broj posjetilaca, kulturnih i javnih ličnosti, a izložbu je svečano otvorio Rajko Kuzmanović, predsjednik Akademije nauka i umjetnosti RS. Ministar prosvjete i kulture RS Anton Kasipović izrazio je radost zbog dolaska čuvenog umjetnika u Banjaluku, a o životu i radu Kućanskog prisutnima je veoma nadahnuto govorila Danka Damjanović, kustos izložbe, koja će u MSU RS biti postavljena do 8. marta.

Kućanski je rođen 1931. godine u selu Krbavice kod Korenice (Lika). Po struci stomatolog, prvi doktor stomatoloških nauka i prvi oralni hirurg u BiH, Kućanski je studirao istoriju umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a realizovao je i više studijskih boravaka u Evropi i Americi. Član je Međunarodnog udruženja umjetnika pri UNESCO, Udruženja likovnih umjetnika BiH, a za člana Akademije nauka i umjetnosti BiH izabran je 1978. godine. Sa Kućanskim smo razgovarali o izložbi u Banjaluci, njegovom dugogodišnjem radu, inspiraciji i životu.

NN: Posljednju samostalnu izložbu u Banjaluci imali ste 1974. godine. Kakvi su Vaši utisci danas, poslije 33 godine?

KUĆANSKI: Sjećam se izložbe u Banjaluci. Nakon što sam na svjetskoj izložbi u Budimpešti dobio `Gran pri` za svoje skulpture, 1974. godine sam pozvan da izlažem u Banjaluci i Beogradu. Učinio sam to sa zadovoljstvom. Danas je ipak razlika očita, u pozitivnom smislu. Ovo je sjajna galerija, veoma reprezentativna i tek mi se sada pružila prilika da sagledam to što sam radio tokom čitavog svog radnog vijeka na najljepši mogući način. Dobio se cjelokupan uvid u ono što sam radio punih 56 godina.

NN: U životu ste spojili dvije različite profesije - stomatologiju i umjetnost. Kako se nauka integrisala s umjetnošću?

KUĆANSKI: Ako postoji ljubav za nešto što radimo, onda se vrijeme i prostor moraju pronaći. Znate, ono što živi u nama to mora izaći, ako ne preko čela i ramena, onda mora preko lakta, u krajnjoj liniji uvijek vas nešto goni na kreativni čin. Nisam nikada zamišljao da ću praviti goleme izložbe, niti da ću dobijati priznanja, ali s vremenom sve je to spontano dolazilo. Ja sam nastojao da radim sa zadovoljstvom, sve što radimo u životu radimo sebe radi, a ne radi drugih. Ne znam kako će oni koji ovo čitaju protumačiti, ali neka pronađu to u sebi pa će vidjeti da je upravo tako. Sve što radimo radimo isključivo sebe radi zbog nekog svog duhovnog zadovoljstva.

NN: Vaše djelo, monumentalni spomenik na Makljenu postavljen 1978. godine srušen je nakon proteklog rata. Kako danas gledate na to?

KUĆANSKI: Taj spomenik je nastao u jednom dahu. Došla je inspiracija i ja sam ga generalno u prvoj skici napravio za jedno poslijepodne, a što se tiče rušenja, to čovjek, htio ili ne htio, mora da prihvati. Desilo se za vrijeme borbi, s jedne strane bili su jedni, s druge strane drugi, tukli se među sobom. Moja logika nikako ne može da prihvati to da je akt rušenja spomenika došao smišljeno s nečije strane. Ipak, iza rušenja nikada više ne želim da odem na Makljen.

NN: Poslije 56 godina umjetničkog rada šta je za Vas svrha umjetnosti?

KUĆANSKI: Ja u njoj nalazim emocionalno utočište. Prost odgovor. Moje emocije su skoncentrisane u izraz koji gajim i koji nastojim na određeni način prezentovati nekim ljudima do kojih mi je stalo. Velika je stvar htjeti i moći sebe poklanjati drugima.