Pozornica

Pratite nas na Google news

Aleksandrov: Dužnost umjetnika danas je da odabere pamtne teme

Aleksandrov: Dužnost umjetnika danas je da odabere pamtne teme
Foto: Tanjug | Aleksandrov: Dužnost umjetnika danas je da odabere pamtne teme
Tanjug

Lično ne znam nijednog umjetnika koji bi glorifikovao nasilje, i osnovna iskonska ljudska osobina je da uvijek bude protiv nasilja, izjavio je danas specijalno za Tanjug ruski pozorišni reditelj Jurij Aleksandrov, koji gostuje sa dvije spektakl predstave Opere Sankt Peterburga od sutra do 16. novembra u Beogradu.

Jedno od najboljih muzičkih pozorišta u Rusiji, Državni kamerni muzički teatar "Opera Sankt Peterburga", ponovo je na turneji u Srbiji, u okviru koje izvesti tragičnu operu "Nasilje nad Lukrecijom" Bendžamina Britna 13. i 14. novembra u Narodnom pozorištu i zatim "Otmicu iz saraja" Volfganga Amadeusa Mocarta 15. i 16. novembra na sceni Opere i teatra Madlenianum u Zemunu.

Britn je bio veliki, svjetski priznati engleski kompozitor 20. vijeka, a zanimljivo je da je težište dobrog dijela njegove karijere u scenskim djelima bila tema - protest protiv nasilja i rata. Ipak, ovo djelo sadrži mučnu dramu, i time, neko ko je protiv nasilja, mirotvorac, pacifista, ovde pripovijeda o - nasilju.

Da li je moguće da se umjetnik odmakne od tog nasilja protiv kojeg je sve vrijeme?

"Kompozitor je operu napisao 1946. godine, odmah nakon završetka Drugog svetskog rata i predstavlja upravo njegovu reakciju na nasilje u svim strahotama rata", objašnjava reditelj Aleksandrov, inače i osnivač, stalni umjetnički rukovodilac teatra u Sankt Peterburgu.

"Opera je rađena u tadašnjim uslovima, Evropa je i dalje gorjela od svih ratnih razaranja, posljedice su se veoma osjećale, a to se ogleda i u činjenici da je orkestar imao samo 17 članova, nije moglo više od toga da okupi u tehničkom smislu”.

Radnja tragičnog muzičkog komada je vezana za dio rimske istorije: Lukreciju, suprugu rimskog vojskovođe Lucija Kalatina, nasilno je napao u njenoj postelji Tarkvinije Sekst, koji je stanovao u njihovom domu.

Kako nije mogla da izdrži takvu sramotu, Lukrecija je izvršila samoubistvo, ali je pred smrt mužu i ocu raskrinkala svog nasilnika.

Ovu krvavu dramu prvi je zabilježio rimski istoričar Tacit, kasnije pjesnik Livije, a postala je i osnova Šekspirove poeme, koja će kasnije prerasti i u vrlo brutalno njegovo dramsko djelo "Titus Andronikus".

Da li postoji tema u operi "Nasilje nad Lukrecijom" koja je suština djela - odnos muškarca i žene, ljubav, vjernost, prevara ili možda osveta?

Reditelj, proglašen za nacionalnog umjetnika Rusije, smatra da ovaj spektakl pokriva znatno šire teme i pokreće mnogo jača pitanja nego da li se tu radi o ljubavi ili prevari.

"Važno je naglasiti da nasilje ne bira, jer može da nametne štetu svima, i bogatima i sitomašnima, a i vi imate u Srbiji sigurno poslovicu, kao i mi u Rusiji - i bogati plaču".

Opera "Nasilje nad Lukrecijom" je prvi put izvedena u Rusiji upravo u pozorištu "Opera Sankt-Peterburga".

"Zato mi je i bilo zanimljivo da analiziram temu kako rat djeluje na ljude, kako ratni pakao i nasilje uspeva da izopači ono najljudskije u nama, jer je to nešto što nijednom čovjeku nije svojstveno", jasan je Aleksandrov.

Umjesto cjelokupnog muškog i ženskog hora, kako je bilo svojstveno u antičkom pozorištu, ovde se pojavljuju On i Ona kao predstavnici upravo tog Muškog i Ženskog hora, ali to umjetniku nije bilo najvažnije u radu na predstavi.

"Za mene je smisao ove predstave upravo porodica, a moguće je vidjeti i izbjeglice koje su unesrećene ratom i bježe od te nesreće, i te izbjeglice su u gledalištu veoma blizu publike”, objašnjava koncept ove opere.

Reditelj se trudi da sruši čuveni "četvrti zid", odnosno barijeru koja se stvara između publike i operskih pjevača na sceni, i upravo se sve i dešava na tom kontrastu, jer voli da predstave bazira na odnosu scene i auditorijuma.

"Lukrecija" se izvodi na originalnom engleskom jeziku, a sam reditelj je ranije zvanično izjavio da samo na taj način, djelo britanskog kompozitora Britna iz 20. vijeka predstavja poetičnost ljepote opere i vrunsku estetiku muzike autora.

Kako je bilo razmišljanja u prvoj varijanti da tekst bude na ruskom, onda i na engleskom, ipak, u scenskoj verziji ostali su pri odluci da sve bude samo na engleskom jeziku.

Da li je reditelj zadovoljan takvom odlukom i je li na taj način zaista dočarana poetska lepota opere?

"U našem pozorištu inače italijanske kompozitore pjevamo na italijanskom, operu "Faust" kompletno na francuskom, Mocarta na njemačkom, a što se tiče Britna, jeste, pokušali smo na ruskom jeziku, ali to nije bilo ono pravo", priznaje umjetnik, poznat po svojim kreativnim eksperimentima i neočekivanim rediteljskim rješenjima.

"Fonetika engleskog jezika je specifična, tako da bi se u prevodu na bilo koji drugi jezik mnogo toga izgubilo, a ja nisam želio da izgubim nijedan djelić te zaista genijalne partiture".

Aleksandrov sa svojim pozorištem na scenama Narodnog pozorišta i Madlenianuma gostuje sa dvije dijametralno različite predstave - "Lukrecija" je ozbiljna, turobna, mračna drama, dok je "Otmica iz saraja" prilično vesela, može se reći komedija.

Šta je danas predstavniku dramskih umjetnosti u ovako nesigurnom vremenu pandemije kada je cio svijet zamrznut, inspirativnije da radi, tužne ili vesele predstave? Da li je zahtjevnije i lakše zasmijati ili zaplakati publiku?

"Smatram da je dužnost za svakog umjetnika i u ovo doba, da odabere uglavnom teme koje su pametne, osviješćene, posebno teme o kojima će publika kasnije dugo razmišljati".

Otkriva takođe da nakon svakog izvođenja predstave, redovno ostaje da razgovara sa publikom, da čuje njihova mišljenja, voli da provjeri da li je sa ansamblom i cijelom ekipom učinio pravu stvar, a sigurno to nisu samo kostimi o kojima bi pričali da li su dobro odabrani.

"Danas imamo dovoljno drame u životu, i zato smo željeli da u Beogradu, Srbiji, izvedemo i jednu veselu predstavu, kakva je 'Otmica', a ideja je i bila da ovde gostujemo sa dvije potpuno različite predstave".

Aleksandrov ističe da je u Mocartovoj operi, u njegovom čitanju i rješenjima, u prvi plan stavio jedan važan aspekt, a to je autobiografska priča, odnos Mocarta sa njegovom suprugom Kontancom, ali i odnos umjetnika prema porodici i muzici koju stvara, te na kraju pokušaj da se te dvije ljubavi usklade jedna sa drugom.

"Mislim da je to jedan važan paralelizam, da se dostigne ta tragična kulminacija, a neophodno je obratiti pažnju na odnos Mocarta i Konstance".

Za sam kraj, pitanje za umjetnika je da li bi volio da režira opere i dramske projekte u Beogradu i cijeloj Srbiji, odnosno da li je bilo već planova, ponuda?

"Apsolutno bih volio da radim kod vas, podrazumijeva se, i mogu otkriti da sam imao već pregovore da režiram u Madlenianumu, kao i u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, ali naravno, sada ovakvo vrijeme iz osnova koriguje sve naše projekte, tako da se ništa više ne može sa sigurnošću planirati", iskren je Aleksandrov.

"Inače moram reći da veoma volim i cijenim srpsku publiku, ona me podsjeća na onu pravu lenjigradsku publiku, ali ne na ovu sada u Sankt Peterburgu, već na onu nekadašnju, toplu, duševnu, pametnu publiku i zato mi je uvijek zadovoljstvo da ponovo dođem u Beograd", zaključuje reditelj, koji će tokom četiri večeri biti gost prestonice sa spomenute dvije opere, od 13. do 16. novembra, na scenama Narodnog pozorišta i Madleanianuma.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije