"Dobro veče s Andrijom" je jedinstveni šou-program na ovim prostorima, u kome će Andrija ugostiti i neće nimalo štedjeti najveće zvijezde iz cijelog regiona.
Od intervjua, do improvizacija. Od skečeva, do imitacija i nevjerovatnih situacija. Spremite se za sat vremena fantastične zabave. Ovo je šou koji ste dugo čekali i Andrija Milošević kakvog do sada niste vidjeli, dio je najave emisije popularnog glumca Andrije Miloševića, koja se emituje petkom od 21.30 na UNA TV.
U najavi takođe stoji da se Andrijin nepopravljivi optimizam i vedar duh pretaču u ovaj autentičan i po svemu drugačiji šou, uvodeći gledaoce u vrtlog odličnog raspoloženja. Naspram najave, sam Andrija Milošević više o emisiji koju vodi, ali i o pozorištu, televiziji, serijama, filmovima i knjigama za djecu koje stvara i objavljuje posljednjih godina, povodom početka emitovanja šoua "Dobro veče sa Andrijom" govorio je u intervjuu za "Nezavisne".
NN: Emisija "Dobro veče sa Andrijom" je uveliko startovala i već možemo vidjeti mnoštvo komentara na društvenim mrežama. Kakve reakcije i komentare Vi dobijate od svojih kolega, ali i publike?
MILOŠEVIĆ: Sve najbolje. Pa nema tu ništa loše. Ovo je emisija radosti. Bezazlena, prožeta pjesmom, humorom i ponekom misli koja odzvoni kao opomena. Tek ćete vidjeti šta se sve tu dešavalo i ko mi je bio u gostima.
NN: U kojoj mjeri danas smijeh biva lijek i koliko je, po Vašem mišljenju, u javnom prostoru zdravog humora, satire i parodije?
MILOŠEVIĆ: Smijeh je lijek, to svi znamo. Danas je jedini trag ljudskosti na licima mnogih ljudi. Satira i parodija traže vrhunski talenat, tako da je toga malo i rade ga samo najbolji, ali i ove marginalne fore rade posao. Važno je da se ljudi dobro zezaju. Ja lično to radim iz prkosa.
NN: Publika Vas je odskora upoznala kao pjesnika za djecu. Otkud Vi u pjesništvu, koliko je za to zadužena Vaša "epska genetika"?
MILOŠEVIĆ: Nemam pojma. To se dešava. Tek kasnije razmišljam o poenti. Kao da imam neki "var" za smisao, pa ga naknadno ispravljam i dopunjujem.
NN: Koliko se reakcije na Vaše knjige razlikuju od reakcija na Vaše uloge na televiziji, filmu i pozorištu? Postoji li razlika s obzirom na to da se kroz knjige obraćate djeci?
MILOŠEVIĆ: Ne bih rekao da ima razlike. Ja sam vaš čovjek, Balkanac, onaj iz naroda, i znam koliko je potrebno da naša djeca danas imaju prijatelja koji će im, kroz igru i maštu, približiti one prave ljudske vrijednosti.
NN: Zanimljivo je da ste Akademiju umjetnosti upisali a da prethodno niste pogledali nijednu pozorišnu predstavu. Iz ove perspektive, koliko je za tako nešto bilo potrebno hrabrosti, koliko ludosti i koliko ljubavi?
MILOŠEVIĆ: Ljubav. Sve ostalo ide uz nju. Nisam razmišljao o tome šta bi trebalo da uradim, ja sam to znao. Kao magnet me je privukla ova umjetnost. To sam ja. Nema me izvan toga. Ne umijem drugačije sa životom osim ovako.
NN: U jednom trenutku glumačke karijere, kada u pozorištu nisu cvjetale ruže što se tiče finansija, otišli ste na televiziju u komercijalnije vode i honorarima koje ste zaradili tamo pomogli ste bolesnoj majci, što je prvenstveno bio Vaš uspjeh kao sina, pa onda i kao glumca. Šta biste poručili mladim glumcima koji vječito vagaju između takozvane visoke umjetnosti i glume kao posla od kojeg se može pristojno živjeti, kako pronaći balans u svemu tome?
MILOŠEVIĆ: Svako svoju muku svija. Svako svoj teret nosi. Mnogo ih je što im se čini da je tuđe breme ljepše i lakše, pa se poviju pod svojim iz osjećaja gorčine, proklinjući sudbu zlehudu, a želeći tuđu sreću na svojim plećima. Poenta je da nosiš svoj život uspravno, kakav god da on jeste.
NN: Kažu da se danas u Srbiji snima više filmova i serija nego u vrijeme bivše Jugoslavije, koja je ozbiljan novac izdvajala za kulturu. Koliko uspijevate da ispratite sve to i koliko kvalitet prati kvantitet?
MILOŠEVIĆ: Pratim ono što je dobro. Odlična stvar je da se toliko snima - i zbog ljudi koji su u poslu i zbog publike koja voli domaće serije. Naravno da u toj masi produkcija ima svašta, ali nađe se i dobrih stvari. Ja lično učestvujem u maloj mjeri u ovom zlatnom dobu krimi-serija, tako da vam neku dublju analizu ne mogu dati.
NN: Posljednjih nekoliko godina vratili ste se pozorištu i osnovali Teatar na brdu. Koliko ste peripetija prošli i koliko je snage trebalo da osnujete Teatar na brdu?
MILOŠEVIĆ: Osnivanje pozorišta je mukotrpan posao. Prepreke vam postavljaju mali ljudi, profesionalni paraziti, na sve strane. Srećom, imali smo dobar dogovor s opštinom i šira javnost nas je podržala, pa smo uspjeli da izdržimo prvi napad na nas. Pozorište je temelj kulture, ono je medijum žive emocije. Tek kada je otvoreno shvatili smo koliko je važno ne samo za zajednicu koja ga okružuje, već i šire. Postali smo brend. Sada je krenuo drugi udar. Pitanje je da li ćemo ostati na istom mjestu, ali se nećemo ugasiti, to je sigurno.
NN: Zanimljivo je da u Teatru na brdu igraju dvije predstave Nikole Kolje Pejakovića, Banjalučanina koji je prethodno te predstave postavio i u banjalučkom Gradskom pozorištu "Jazavac". Kako je došlo do saradnje sa Pejakovićem i kako se njegov humor u ovim predstavama "primio" u Teatru na brdu?
MILOŠEVIĆ: Sandra me je nagovorila da ga zovem. Imala je i tada kao i sada sjajan osjećaj za povezivanje pravih ljudi. Tako smo počeli. Sa "Šećerom" smo otvorili teatar i, evo, do dan-danas njegove predstave su jedne od najgledanijih u Beogradu. Nikola je zaista u pravom smislu, zajedno sa nama, dao dušu za naše pozorište.
NN: Šta je, po Vašem mišljenju, neprevaziđeno što se tiče humora u istoriji književnosti, pozorišta, televizije?
MILOŠEVIĆ: Čarli Čaplin.