Anicu Dobru, ili kako je zovu malu plavu, ljepuškastu srpsku glumicu, starija publika zna iz filmova "Sabirni centar" i "Crni bombarder", a mlađa iz ostvarenja "Ivkova slava", "Klopka", "Ljubav"...
Anica već više od 20 godina vodi paralelni život u Beogradu i Njemačkoj, gdje je ostvarila zapažene glumačke uloge i postala jedna od najpopularnijih glumica koju Nijemci smatraju svojom. Njemačka štampa upoređivala ju je sa Brižit Bardo, ali njoj je, kako kaže u razgovoru za "Nezavisne", mnoge bitnije što je samu sebe upoređivala sa Pipi Dugom Čarapom. Našli smo je na Mokroj gori, gdje je predsjedavala žirijem Kusturičinog festivala "Kustendorf".
NN: Debitovali ste u kratkometražnom filmu "Pera Panker" 1985. godine. Da li ste tada slutili da ćete ostvariti internacionalnu karijeru?
DOBRA: Ako bi neko zbog toga upisivao Akademiju i bavio se ovim poslom, onda je bolje da ga ostavi odmah. Sve treba da ide postepeno i sve u svoje vreme. I, tako i jeste, hteli mi to ili ne hteli. "Pera Panker" je moj studentski film koji je u to vreme išao na razne festivale.
NN: U njemačkoj kinematografiji prisutni ste više od dvije decenije. Bili ste nominovani za njihovu najveću nagradu "Zlatna kamera" za najbolju glumicu. Koliko Vam to laska?
DOBRA: Što se tiče filmova, dobijala sam razne nagrade. "Zlatna kamera" je bila u poslednje vreme kod nas propraćena. Inače, to je samo jedna u nizu. Više mi laska kad mogu da kažem da mi je "posle filma - pre filma", što znači da uvek imam nove ponude kojima mogu da se bavim. Nagrade pamte samo članovi porodice i najbliži prijatelji i eventualno neko od novinara ko pogleda na Internetu šta je ko radio. Ali više od toga, nagrade ni ne treba da budu. One su u datom momentu dobar dokaz nekakvog dobrog rada, ali nisu garancija da će glumac da radi i dalje, a to je suština ovog posla.
NN: Da li paralelna karijera Srbija - Njemačka može da funkcioniše?
DOBRA: Očigledno da može. Nisam znala da može i stalno sam sebi to stavljala kao opciju: da vidim da li može. Ali s obzirom na to da već, evo, preko 20 godina radim na dva koloseka, očigledno da može.
NN: Da li primjećujete razlike između njemačkog i domaćeg filma, ili je umjetnost svuda ista?
DOBRA: Rekli bismo da su ljudi negde svugde isti, iako mogu da kažem da smo mi dva različita sveta. I to kad kažem mislim to najafirmativnije, nikako u negativnom kontekstu. Upravo nam to omogućava da razmenjujemo ideje, da budemo različiti i da budemo autentični i svoji, jer to je jedini način da čovek ide dalje i da bude zanimljiv. U Nemačkoj postoji na tone plavokosih i plavookih glumica. Zašto bih tu ja bila ikome konkurencija i zašto bih tu uopšte imala šansu da radim? Ali imajući u vidu moj drugačiji mentalitet i temperament i činjenice da sam svesna toga, pretpostavljam da mi omogućava da tamo i dalje radim.
NN: Glumili ste u kultnom domaćem ostvarenju "Kako je propao rokenrol" iz 1989, kao i u "Crnom bombarderu" iz 1992, gdje ste i pjevali, a pjesma "Hodam sad kao zombi" postala je veliki hit. Koliko je glumcu bitno da se oproba i u muzičkom filmu?
DOBRA: Ne znam da li mu je to uopšte bitno. Glumcu je bitno da bude pametan i da dobro razume scenu, jer je to najbitnije.
NN: Da li biste posao glumice poželjeli i svojoj kćerki Mini?
DOBRA: Ona sama odlučuje o sebi, a ja sam tu samo da je kao roditelj podržim, a ne da je ja usmeravam.
NN: Koliko imate vremena za privatni život?
DOBRA: Sebi to vreme uzimam.
Pipi Duga Čarapa
NN: Upoređivali su Vas i sa Brižit Bardo. Koliko Vam to godi ili smeta?
DOBRA: Na stranu to što to uđe na jedno uvo, na drugo izađe. Mnogo je bitnije da sam ja samu sebe upoređivala sa Pipi Dugom Čarapom. To sve govori o tome.
Gluma je svuda ista
NN: Da li ste tokom karijere zapostavili rad u pozorištu?
DOBRA: To je jedan te isti posao. Znači, medij je drugačiji, ali bi posao i emocija kod glumca trebalo da budu potpuno isti. Tako da ja, recimo, nekoliko zadnjih godina nisam na sceni što ne znači da neću biti. U nekim sam pregovorima. Scena nekako uvek znači kao vraćanje korenima, vraćanje nečemu za šta se čovek i školovao u krajnoj liniji. Ali meni je, zapravo, jedno bez drugog neodvojivo.