SARAJEVO - Književnost je najbolja kada je stvarna kao život, kaže u intervjuu za "Nezavisne" Atif Kujundžić, dobitnik prve godišnje nagrade za književno stvaralaštvo za djecu i mlade. koju je na kraju prošle godine ustanovilo Društvo pisaca BiH.
Nagradu je dobio za "Priče iz predgrađa", koju je žiri ocijenio kao dobro ispričanu priču o djeci nakon Drugog svjetskog rata.
"Moje priče su stvarne. Većina tih likova i sada su stvarni i živi ljudi u lijepim godinama. Ni pet posto te knjige nije fikcija. Dugo sam se nosio mišlju, ali knjigu sam napisao prije tri godine. Vrijeme, likovi i zbivanja tu knjigu čine precizno napisanim kratkim romanom", kaže Kujundžić.
NN: Šta za Vas znači ova nagrada?
KUJUNDŽIĆ: Doista, zahvalan sam žiriju za čitanje i razumijevanje moje knjige "Priče iz predgrađa". Nagradu sam dobio kao autor i pisac za drugačiji pogled i djelo u oblasti književnosti za mlade, a to znači za drugačiji odnos prema jeziku, poetici, estetici i književnoj mogućnosti općenito, kao prilici za komuniciranje sa svijetom. Polovinom osamdesetih zajedno sa mojim šestogodišnjim sinom, redom sam čitao knjige Vilijama Sarojana, Rolanda Dahla i Aleksandra S. Nila. Tada mi se dogodilo nešto važno i lijepo. Shvatio sam kako smo nepravedni prema djeci, nepotrebno autoritarni. A onda se dogodio i rat. Odrasli su uništili sve čemu bi se djeca mogla radovati. Imao sam već šest objavljenih knjiga i puno drugih tekstova, ali, pomislio sam da ako išta imam reći, moram to reći nedužnom dječjem svijetu kojemu uništavamo sadašnjost i na leđa tovarimo teški teret neizvjesne budućnosti.
NN: Književno stvaralaštvo za mlade je nekako u zapećku. Šta mislite o potezu Društva pisaca da za tu oblast dodjeljuje nagradu?
KUJUNDŽIĆ: Društvo pisaca BiH je svjesno težine i dubine društvene krize i problema, mučnog nasljeđa našeg prostora. Posebno je svjesno da će teško popraviti jedan svijet oni koji su ga uništili. Znaju da sva istinska poboljšanja našeg urušenog i uništenog svijeta mogu napraviti samo mladi, oni koji nisu učinili nikome i nikakvo zlo. Oni mogu normalno komunicirati, a mi stari i stariji jedva da im u tome možemo biti od pomoći i koristi. Zato je prva sredstva kojima je raspolagalo Društvo pisaca usmjerilo u stimuliranje knjige za mlade. Ovaj put to su "Priče iz predgrađa" i moja malenkost, ali tu su još mnogi pisci koji znaju šta treba učiniti bez prenemaganja i glumatanja.
NN: Kako ocjenjujete književnost za djecu i mlade u BiH?
KUJUNDŽIĆ: Dakako, imam mišljenje o tome, ali nisam kompetentan. O tome bi trebalo da progovore stručnjaci. Naprotiv, iznimno je, duboko i višestruko društveno uvjetovana. Sami rekoste kako je riječ o jednoj oblasti koja se nalazila u nekoj vrsti društvenog zapećka. Jeste. Političke nagodbe i kompromisi, protežirali su autore i djela koja su jednako za djecu i nastavnike, nerijetko, bila sredstvo za mučenje, a ne prilika za učenje. Čitao sam uvodnik koji u dječjem glasilu naizmjenično pišu dječji pisci. Na dvije trećine stranice A4 formata, autor uvodnika, vjerovali ili ne, 28 puta upotrebljava ličnu zamjenicu "ja". Pitao sam se gdje su tu djeca? Da li je ijedno dijete koje je to pročitalo moglo ostati živo ispred tolikog spisateljskog egoizma? Taj pisac je svoje "ja" koristio kao bacač plamena. Mrvio, urnisao sve pred sobom. Zašto taj pisac misli da tako treba pisati djeci? Svakako zato jer su mu djeca sasvim nevažna. I to poslije rata u kojem je poginulo 200.000 ljudi i u kojem je ubijeno preko 15.000 djece. Dakle, Društvo pisaca BiH je samo, kad se našlo u prilici, shvatilo šta i za koga treba činiti. Sve za djecu.
NN: Da li je nagrada prekasno stigla?
KUJUNDŽIĆ: Ama, ne. Nikad nije kasno za dobre poteze! Dobrota je vječna nasuprot zlu. I sve dobro, uvijek će biti dobro. To što imam 62 godine i što sam već star, sporedno je za dobar gest.
NN: Što mislite o načinu dodjele književnih nagrada u BiH? Mnogi su stava da se one dijele i po babi i po stričevima.
KUJUNDŽIĆ: Doista, o tome nedovoljno znam. Nisam unutar tih krugova i mehanizama, ali nagrade vidim i kao stimulativne i podsticajne u dobijanju dragocjene građe, posebno dramskih tekstova za teatar i radijski program. Oni koji utvrđuju nagrade i obezbjeđuju sredstva, institucionaliziraju vrednovanje, imenuju žirije. Svakako, ima i dobrih primjera, nagrade "Petar Kočić", "Kočićevo pero", "Antun Branko Šimić", godišnja nagrada, "Bosanski stećak» i druge.
NN: Kako biste ocijenili položaj pisca u BiH?
KUJUNDŽOĆ: Ako pisac ne može uopće ili može samo uz velike teškoće živjeti od pisanja, sasvim je jasno kakav je njegov položaj.
NN: Jednom ste izjavili da u životu treba biti na strani dobra, te da se jedino tada ne može pogriješiti. Što to dobro podrazumijeva?
KUJUNDŽIĆ: Dobro je jedina božja strana. Biti na strani dobra znači uvijek biti pobjednik, čak i u smrti. Dobro i zlo su paralelni svjetovi i svako napuštanje dobra incidentno jest. Držim kako je odnos između dobra i zla crno-bijel kao u vesternima i kako nema igre ni šale s tom opcijom. Nerijetko, nažalost, ljudi pomisle kako mogu s malo zla postići i nešto dobro. Ali, zlo se nikad nije prometnulo u dobro.
Od 1976. godine objavio 50 naslova
NN: Na čemu trenutno radite?
KUJUNDŽIĆ: Uvijek radim više stvari, čitam i pišem. Čitam pjesme Amira Brke "Đavo na Dunavu". Imam nekoliko rukopisa za djecu i mlade koje bih trebao da temeljito iščitam i učinim ono što još mogu na njihovom dotjerivanju. Trebao bih iz mnoštva esejističkih tekstova izlučiti tekstove i organizirati nove knjige.
NN: Pored književnosti za djecu i omladinu, pišete prozu i poeziju za odrasle, esejistiku, publicistiku. U čemu se najbolje snalazite?
KUJUNDŽIĆ: Moju prvu pjesničku knjigu "Lira u predgrađu" objavila je sarajevska "Svjetlost", 1976. godine. Od tada, objavio sam preko 50 naslova poezije, proze, publicistike, od toga petnaestak knjiga za djecu. Zastupljen sam u ne znam koliko zajedničkih knjiga, a o esejima i prikazima - jer, rado pišem o slikama i slikarima, fotografiji i fotografima - ne vodim evidenciju. Nastojim raditi ono što volim i zadržati pozitivan odnos prema mogućnostima pisanja.