Predstava bjelopoljskog pozorišta "Put po svijetu na trotinetu", autora Tode Nikoletića, za godinu dana je zabilježila više od 30 izvođenja, a nedavno je igrana i u Goraždu u okviru internacionalnog Festivala prijateljstva.
"Ostvarili smo izvanredan odnos s goraždanskim pozorištem. Bili su oni i naši gosti u Bijelom Polju. Posebno što ovdje cijenim je fenomenalna publika. Nije bitno koliko ih dođe. Prošli put smo igrali 'Omer pašu Latasa', i bilo je oko 200 posjetilaca, što je fenomenalno u ovakvim uslovima", kaže glumac Jusuf Bajramspahić.
NN: Od kada ste na daskama koje život znače?
BAJRAMSPAHIĆ: Oko 35 godina sam u bjelopoljskom pozorištu. Moja prva predstava je bila "Nije čovjek ko ne umre" u režiji jednog crnogorskog glumca, a najmilija mi je "Gluvonijem". Dok sam bio amater, osvojio sam najviše nagrada na festivalima u Crnoj Gori. Jedna od najmilijih nagrada je baš upravo ta "gluvonijema", gdje glumac mora da se izrazi kroz govor tijela a ne riječima. Naime, nije bitno ono što mi želimo da iskažemo, riječ neku; bitna je emocija.
NN: U koliko predstava ste igrali?
BAJRAMSPAHIĆ: Imao sam oko 30 premijera, a izvođenja možda 600 do 700.
NN: S obzirom da ste igrali u tako velikom broju predstava, da li biste ih mogli igrati bez pripreme?
BAJRAMSPAHIĆ: Za predstavu "Put po svijetu na trotinetu" uopšte nam nisu potrebne probe. Mi smo to savladali još prije dvije-tri godine. Jedino u autobusu probamo tekst uz naš karakterističan smijeh. A za ostale predstave važno je savladati tekst. Ako rade svi glumci, onda predstava može brzo da se završi, ali uvijek neko kaska. Kad tekst jednom usvojite, s tim je gotovo. I sad mogu da igram predstavu od prije tridesetak godina, uz jedno podsjećanje teksta.
NN: Koliko truda stoji iza jedne predstave?
BAJRAMSPAHIĆ: Zavisi. Recimo, predstavu "Put po svijetu na trotinetu" smo izvanredno brzo uradili. Dobra smo ekipa, dobri smo drugovi i dosta smo je brzo uradili. Mislim da na ovoj predstavi nismo radili više od tridesetak dana. Dobro se družimo i dobro zabavljamo.
NN: Kako se osjećate kada ste na pozornici?
BAJRAMSPAHIĆ: U pozorištu igram za oči, gledam kroz publiku. Znači, i aplauzi i zvižduci su jedan čin. Recimo, ako vam neko zviždi na sceni, on vas upozorava da dobro ne radite. Ako, sa druge strane, dobijete aplauz, ta energija koja se aplauzom stvara prolazi kroz vaše tijelo i makar četiri-pet dana ste fenomenalnog raspoloženja. Što se tiče transormacije, lijepo je kad možete da živite život jednog Skitka, kao ja u ovoj predstavi. Tih 50 minuta moram da se poistovjetim s likom koji tumačim. Ako sam Skitko, onda sam stvarno taj mali, željni, podmukli lopovčić.
NN: Da li nekad vještinu glume koristite u privatnom životu?
BAJRAMSPAHIĆ: Ne.
NN: Da li je bilo neprijatnih situacija kada ste na pozornici?
BAJRAMSPAHIĆ: Ne, otkako igram u pozorištu, ali jeste bilo mnogo zgoda. Recimo, kad izađemo iz igre. Jednostavno, to je jače od nas, kada nekoliko glumaca "napadne" histerični smijeh. Ono što kažu: "Da mi se rodit', opet bih se vratio." Foliraju se glumci kad kažu - "ne bih preporučio ovo, ne bih ono". Igra je život. Ja živim, to je taj osjećaj da mi je samo da igram, na daskama.
NN: Šta Vas je povuklo prema pozorištu? Neki glumci govore da je to želja da budu viđeni.
BAJRAMSPAHIĆ: Ma nije, ja sam počeo da glumim odmah kad me majka rodila, kroz taj plač. Dijete kad se rodi, kad traži dojku, traži kroz foliranje. Taj plač nema suza. Znači, mi počinjemo da glumimo od početka. A kod mene ima malo i genetike. Pokojni otac se bavio malo pozorištem. Recimo, ja imam tri sina i sva trojica su prošla kroz amatersko pozorište. Međutim, nije kod njih postojala dovoljna ljubav kao kod mene da nastave sa glumom; bave se drugim stvarima. Pored talenta, treba mnogo rada i mnogo truda.
NN: Kakve uloge Vam najviše odgovaraju?
BAJRAMSPAHIĆ: Nema uloge koju nisam prihvatio. Čak sam igrao ženski lik u "Čarlijevoj tetki".
NN: Šta je najveća nagrada za amaterskog glumca?
BAJRAMSPAHIĆ: Aplauz. To je ta energija koja svarno prodire.
NN: Da li ste imali priliku učiti od nekog profesionalnog glumca?
BAJRAMSPAHIĆ: Ne, ja sam pasioniran gledanjem filmova. Znao sam po četiri filma dnevno da gledam kad sam bio student u Zagrebu. Inače, malo koji glumac dozvoljava da ih neko vuče za rukav i pokaže nešto. Bilo je reditelja da smo jednostavno ludili. Mi smo znali da ludimo kad kaže - ići ćeš tri metra, ići ćeš dva metra, on me za rukav vuče, pa kaže - spusti glavu, pomjeri tijelo, i to se pretvara u vještačku igru. A bilo je dobrih reditelja koji su prošli kroz bjelopoljsko pozorište. Među njima je i pokojni Vase Stanković, izvanredan čovjek i glumac.
NN: Na čemu trenutno radite?
BAJRAMSPAHIĆ: Sad očekujemo da bjelopoljsko pozorište i zvanično proglasimo profesionalnim pozorištem. Očekujemo bar da nam adaptiraju salu, ali su nam obećali da će podići novo pozorište i operu. Nadamo se da ćemo od oktobra postati pravo profesionalno pozorište i da su sredstva određena za naš rad. U tom slučaju ćemo pripremiti jednu profesionalnu predstavu uz pomoć još dva-tri glumca sa strane.