Desetine lutkara se ove sedmice okupilo u centralnom Londonu da bi proslavili 350 godina izvođenja popularne predstave "Panč i Džudi", anarhističke zabave poznate po crnom humoru i prikrivenim političkim porukama.
To je jedinstvena predstava koja je privlačna i djeci i odraslima. Djeca uživaju u živopisnim likovima i radnji, dok odraslima sjedaju dvosmislene poruke, koje djeca ne razumiju, kao i kritike političkog sistema koja "provejavaju" predstavom.
Ljudi koji organizuju predstavu, poznati i kao profesori, napravili su na stotine prezentacija i predstava djeci u londonskom Kovent gardenu.
"Predstava 'Panč i Džudi' ismijava establišment društva, ali ona ima dosta duše i srca", objašnjava Megi Pinhorn, jedan od organizatora okupljanja.
Ona na Panč festival dolazi već 37 godina.
"Nema veze koliko je predstava loša. Djeca je uvijek vole", dodaje.
Inače, samu predstavu izvodi jedna osoba koja je smještena u malenoj kabini i vodi glavni lik Panča, koji se pojavljuje sa svojom ženom i njihovom bebom. Stvari se počinju kretati nizbrdo kada ga žena zamoli da čuva bebu, što on čini traljavo. Kada se žena vrati kući, Panč ulazi u sukob sa njom, a kasnije se pojavljuje policajac i na kraju krokodil i duh.
Panč se uobičajeno bori sa svojim protivnicima, koji mogu uključivati đavola, ljekara i egzekutora, koristeći štap, takozvani slepstik, po kojem su kasnije i nazvane slične predstave.
Priča o Panču potiče iz stare italijanske komedije "Comedia dell Arte" i njenog glavnog protagoniste Pulčinela. Djeca su sa oduševljenjem gledala niz pokretnih lutkarskih kutija od kojih su neki došli iz Australije, Japana, Francuske i SAD.
"To je pantomima, to je crtani film uživo", objašnjava četrdesetogodišnja Kejti Vajld, koja nastupa u Brajtonu kao profesor Kikiriki.
Zanat je naučila od svog oca kada je imala 17 godina. Uglavnom nastupa u školama gdje skoro polovina djece nije čula za Panča i Džudi.
"Ipak, uvijek dobijemo iste reakcije - oni prosto obožavaju predstavu. Oni mogu navijati za likove, derati se na njih, mogu se odlučiti koga će privoljeti", dodaje ona.
Ovih predstava ima sve više, mada su se u zadnje vrijeme prilično promijenile.
"Ranije su one bile organizovane na plažama ili trgovima, a sada ljudi traže da one budu organizovane na zabavama za djecu i u pozorištima", objašnjava lutkar Džejms Arnot.
Iako izgleda da mjesta predstava mijenjaju - od zamkova, elitnih pozoriša čak i nudističkih kampova - sama predstava se gotovo nije mijenjala od kada je prvi put stigla u Veliku Britaniju. Ona još koristi istu frazu: "Tako se to radi", koja se zbog piskutavog glasa glavnog lika ne može baš svaki put razaznati.
Naime, lutkari ubacuju u usta posebne metalne pločice povezene tkaninom da bi proizveli piskutave glasove koji su zaštitni znak predstave. Držanje takozvane pištaljke je teže nego što izgleda.
"Ona se mora držati u zadnjem dijelu usta i mora se dobro paziti da se ne proguta. Jednom sam je progutao i sada veoma pazim da ne ponovim isto. Stari mit je da se zviždaljka mora progutati tri puta prije nego postanete istinski Panč end Džudi profesor", objašnjava Arnot.
S obzirom na političku satiru kojom obiluje, predstava nikada nije bila običan komad za djecu. Veliki nos glavnog junaka označava njegove seksualne vještine, a šale su mu često dvosmislene, što djeca naravno ne shvataju.
"Da li da mu priredim malo ili veliko iznenađenje? Ja najviše volim veliko", govori tokom predstave Džudi.
Nasilje u predstavi i dvosmislene šale bile su previše za gradsko vijeće grada Midlseksa 1947. godine. Njeno prikazivanje je bilo zabranjeno u školama i u saopštenju o zabrani je stajalo da je predstava brutalna i potpuno neprilagođena nevinim očima i ušima djece. Naravno, profesori im nisu ostali dužni, već su na nastupima u Londonu uvrstili gradonačelnika pomenutog grada u predstavu i pošteno ga ismijavali.
U doba televizije, računara i naprednog zabavnog sadržaja, neminovno je pitanje zašto ljudi još žele gledati predstavu gdje se lutkice konstantno međusobno tuku?
"Mislim da je u pitanju vanvremenska priča o mužu, ženi i kobasicama. Tu je i vječna privlačnost prema nasilju", govori tridesetjednogodišnja Ema Njuton, koja je dovela svog trogodišnjeg sina da gleda predstavu.
Izvođači kažu da mnogi uspješni, zabavni sadržaji za djecu nisu uopšte promijenjeni.
"Pogledajte samo pantomimu, to je milionska industrija, ali ona datira iz viktorijanskog doba. 'Panč i Džudi' je vid pantomime sa lutkama. Djeci se sviđaju interesantni zvukovi, čudna imena i ljudi koji padaju i pri tom se ne povređuju", ističe Arnot.
Djeci očito ne smeta nasilje. Šestogodišnja Moli Ohenlon pokušava odlučiti koji joj je dio bio omiljeni.
"Nisam sigurna. Možda onaj dio kada baca bebu na pod", govori ona.