Belma Salkunić je glumica Narodnog pozorišta u Sarajevu, koju je regionalna publika upoznala zahvaljujući filmu "Dobro uštimani mrtvaci", potom rolama u serijama "Lud, zbunjen, normalan", "Crna hronika" i "Žigosani u reketu", a svoj talenat još jednom je potvrdila i glavnom rolom u filmu "Glas" Ognjena Sviličića.
Upravo ovaj film prikazan je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu, čije je otvaranje vodila upravo Salkunićeva.
Mlada glumica u intervjuu za "Nezavisne" iskreno govori o problemima s kojima se glumci suočavaju u pandemiji, gubicima dragih kolega, ali i generalno o problemima u domaćoj kinematografiji i projektima kojih je, smatra ona, sve manje.
NN: Veliki dio ove godine, a sudeći prema najavama i bar početak sljedeće, zbog pandemije imaće smanjen intenzitet rada u svim oblastima. To, naravno, nije zaobišlo ni Vašu profesiju. Koliko Vam teško pada što ne možete svoj posao obavljati na način na koji bi trebalo i na koji ste navikli?
SALKUNIĆ: Kultura uvijek strada prva. Onemogućeni smo da radimo i svima nam to teško pada. Potpuno smo nemoćni u ovoj situaciji. Jedno od rješenja je to da se ograniči broj posjetilaca u pozorištu, ali je strašan pritisak kad na sceni partneru prilaziš sa strahom, posebno što je ova grozota koja nas je snašla sa sobom odnijela i drage nam kolege. Nama ostaje da se nadamo da će što prije proći, da ćemo sačuvati zdravlje, ali i zdravu pamet, a nije lako.
NN: Iako, kao što rekosmo, ova godina nikako nije bila zahvalna za umjetnost, Vi ćete je pamtiti po premijeri filma "Glas", ali i po otvaranju SFF-a. Čini se da nije sve tako crno?
SALKUNIĆ: Tačno je da ima nekoliko lijepih stvari koje su se lično meni desile, ali ne mogu uživati u njima kad znam da je u isto vrijeme nekome bilo loše. Želim da što prije zaboravim ovu godinu. Ne ponovila se.
NN: Za film "Glas" ste izjavili da ste na snimanje otišli kako biste pronašli Danijelu, ženu koju ste tumačili, a da ste onda upoznali i Danijelu, ali i sebe. Kakvo Vam je zapravo otkrovenje ovaj film pružio?
SALKUNIĆ: "Glas" je sigurno jedna od najvažnijih stvari koja mi se desila. S tim odlaskom u Zagreb na dva mjeseca sam pronašla opet sebe, a bila sam se izgubila nekoliko godina ranije. Osim toga, u moj život su tada ušli i neki divni ljudi s kojima se redovno čujem, a i viđam (do pandemije).
NN: U matičnom pozorištu, između ostalih, ostvarili ste ulogu i u predstavi "Snijeg" o kojoj se mnogo pričalo. Zašto je ovaj komad toliko izazvao pažnje među domaćom javnošću?
SALKUNIĆ: Radnja "Snijega" politički je vrlo slična situaciji u našoj zemlji, zato se ljudi lako užive i prepoznaju. Osim toga, "Snijeg" je i ljubavna priča, a ja ne znam ko je imun na ljubav. Volim "Snijeg", volim kolege u toj predstavi, volim što smo svi disali kao jedan i navijali jedni za druge. Na ogromnu žalost i tugu, gospodin Dragan Jovičić nas je napustio i otišao na svoj vječni počinak. "Snijeg" mi je najljepša uspomena na Dragana.
NN: Igrali ste i u nekim serijama, kako bosanskohercegovačkim, tako i onim koje su rađene u Srbiji, i čini se da se posljednjih godina mnogo više snima nego ranije. Jeste li Vi kao glumica zadovoljni prilikama koje dobijate?
SALKUNIĆ: U Srbiji se snima više nego ikad, u BiH manje nego ikad. To je pitanje sreće, kao lutrija, to što sam dobila priliku malo van zemlje da radim. Naravno da nisam zadovoljna, imam 32 godine, siromašan CV, a kao student sam mislila da ću s 32 godine imati CV od 10 stranica punog raznih projekata, fonta 12. Nažalost, koliko rijetko dobijemo priliku generalno, nemam pravo puno da se žalim, ali imam pravo da budem kivna i nezadovoljna što naša zemlja ima talente kakve ima, a što se u kulturu ulaže malo.
NN: U čemu Vi pronalazite bijeg od svakodnevice, šta je to što Vam i u ovim vremenima vraća osmijeh na lice?
SALKUNIĆ: Posao me opušta, usrećuje. Sad od svakodnevice i dosade bježim šprintom, ali me uhvati. Imam sedmogodišnjaka u kući, sve njegove potrebe i igre, a i online nastavu, tako da mogu reći da je veselo, ne žalim se. On me uvijek nasmije i razgali, kad god je teško. Imam sada malo više vremena nego ranije, pa se ne snalazim najbolje, a uz to sve jako malo spavam, tako da nekad i "Netflix" spasava stvar. A ključ je samo da ne pratite vijesti i portale, puno je lakše.
NN: Posljednjih dana, nažalost, napušta nas mnogo glumaca koji su obilježili regionalno glumište. S nekima ste dijelili i kadrove i pozorišne daske, koliko je teško kad ostanete bez takvih kolega i imamo li mlade glumce koji nose u sebi nešto od onoga što su imali Mustafa Nadarević ili Dragan Jovičić?
SALKUNIĆ: Više i ne znam koliko loših vijesti i tuge može u srce da mi se smjesti, trenutno je devastirano. Svaki dan se plašim novih loših vijesti. Ostali smo bez velikih ljudi. Nema tu više šta da se kaže. Mogu samo da budem zahvalna što sam nagrađena da živim u vremenu kad i oni, i što sam mogla da učim od njih.
NN: Iako je nezahvalno iz ove perspektive pričati o planovima, ali čekaju li Vas ipak neki novi projekti?
SALKUNIĆ: Projekata je bilo više u planu, ali nas je korona naučila o besmislu planiranja. Ostaje nam da se pridržavamo mjera, da sačuvamo zdravlje i da se nadamo da će sve što prije proći.