Obilježavanje 66. godišnjice legendarne bitke na Kozari bila je prilika da se još jednom čitave generacije potomaka podsjete, a neke i otkriju bar nekoliko najvažnijih detalja iz novije istorije sa eksjugoslovenskih prostora.
Bitka za Kozaru se odigrala 3. jula 1942. godine u jugozapadnom dijelu planine, a kao svojevrstan narodni ustanak bila je veoma važna za partizanski pokret otpora tokom Drugog svjetskog rata. Kasnije je postala i dio poslijeratne jugoslovenske mitologije, koja je slavila junaštvo i mučeništvo slabije naoružanih partizana i civila u odnosu na njemačku okupatorsku vojsku i njihove sluge.
Prema riječima predsjednika Republičkog odbora SUBNOR-a Blagoje Gajića, učesnika bitke na Kozari, bila je to dramatična bitka u kojoj se oko 3.500 boraca suprotstavilo daleko nadmoćnijem neprijatelju s oko 15.000 njemačkih vojnika, 22.000 ustaša i domobrana, a Mađari su učestvovali sa pet brodova za nadgledanje.
"Nije slučajno ova bitka ocijenjena kao dramatična. Bila je to jedna od najtežih bitki tokom Drugog svjetskog rata, a dramatična ne samo što mi nismo bili kadri da se obračunamo s okupatorom. Neprijatelj nas je napadao sa svih strana i mi smo se pod pritiskom povlačili jer nam se privukao narod. Mi smo iza naših leđa imali 80.000 starica i staraca, djece i žena. To je trebalo braniti i mi smo odolijevali 27 dana naletima okupatora. Branili smo zbijeg i imali veliki broj ranjenih boraca. Nismo željeli da ostavimo te ljude neprijateljima na milost i nemilost. Ostao je tada svijet bez hrane, a i mi smo bili sve slabiji s municijom i vojnom opremom", priča Gajić.
Prema njegovim riječima, proboj neprijateljskog obruča je u noći između 3. i 4. jula samo djelimično uspio, tako da je jedan broj boraca morao ponovo da se organizuje i vrati u Kozaru da bi sljedeće noći obnovio proboj.
"Linija proboja je bila dugačka. U prvom proboju uspjelo se izvući oko 15.000 civila, a veliki broj onih koji se nisu uspjeli izvući iz obruča pali su u ruke ustašama i Nijemcima. Tada su počinjeni veliki zločini nad njima. Najviše je stradao narod Kozarske Dubice, mada je bilo i stanovnika Novog, Dubice i Prijedora. Mnogi su ubijeni na licu mjesta, mnogi su zarobljeni i odvedeni u logore u Jasenovac i Staru Gradišku, dok su neki odvedeni na rad u Njemačku", prisjeća se Gajić.
Dodaje i da se veliki broj boraca probio i otišao prema Grmeču, dok se bataljon pod komandom Žarka Zgonjanina vratio na Kozaru, gdje su se okupili na Paležu 23. septembra 1942. godine i formirali Petu kozarsku brigadu.
"Taj naš narod, koji se kasnije vraćao iz zarobljeničkih logora, počeo je da ubire ljetinu. Iako su bila izuzetno teška vremena, oni su ostavljali rezerve i očekivali kada ćemo se mi vratiti. Dječica su u čarapicama umjesto opanaka stajala ispred kuća i držali u rukama ispečen krompir ili jabuku i darivali nas. Taj narod nije napustila ljubav prema narodnooslobodilačkoj borbi i partizanima. I danas je taj narod vjeran bez obzira na to kako to neki posmatraju sa strane. Pošteno smo se borili protiv fašističkog okupatora, nismo imali nikakve zle namjere, cijenili smo pošteno svakog čovjeka bez obzira na bilo kakvu pripadnost", kaže Gajić i dodaje da je upravo zato narodnooslobodilačka borba dobila posebno priznanje u svijetu, a borba na Kozari ozvaničena je dodjelom ordena narodnog heroja borcima i narodu Kozare za izvanredan doprinos u pobjedi nad neprijateljem.
Jedan od preživjelih boraca te bitke je i Rade Zlojutro iz sela Vojskova podno Kozare, koji uprkos svojih godina neprestano dolazi na zbor na Kozari.
"Te 1941. godine sam odslužio bivšu vojsku i već 3. avgusta pristupio partizanima. Teška su to bila vremena. Iako je prošlo dosta vremena neke slike su mi i sad žive pred očima. Sada imam 91 godinu, a žalim najviše što nema više mojih drugova. Samo trojica koji su se sa mnom borili su živi, ali bolesni, pa na Kozaru odavno ne dolaze", kaže Zlojutro, dodavši da je tokom te bitke ranjen u noge. Nosilac je pet ordena, među kojima i ordena za bratstvo i jedinstvo.
Jovanka Bogojev iz Nove Topole, rođena u Petrovom Selu, ima 82 godine i takođe je učesnik bitke na Kozari.
"Iako sam bila učesnik i drugih bitki, od Zidanog mosta pa do Beograda, Šapca, pregazila sam Drinu kod Zvornika, bila na Manjači, nekako mi je bitka na Kozari ostala kao živa rana. Valjda zato što je to moj kraj, pa sam, eto, i ove godine došla na tu našu Kozaru. Imala sam smrtni slučaj u porodici, ali ovo nisam mogla da propustim, da se vidim sa drugovima", priča Jovanka, koja je u partizanima bila bolničarka.
Iako je bila dio mitologije jednog, sada već prošlog vremena, ono što je zajedničko svima onima koji su preživjeli jeste da se Kozara ne smije zaboraviti. Ona je bila i ostala simbol istrajnosti, stradanja, slobode, simbol svega onoga što čovjeka čini bogatijim u njegovim moralnim životnim opredjeljenjima.