Grupna izložba "Zašto ići negde drugde?" predstavlja redovne i vanredne profesore, kao i gostujuće umjetnike koji su tokom školske 2008/2009. godine predavali na Slikarskom odsjeku Savana koledža umjetnosti i dizajna (SCAD) u Džordžiji (SAD).
U pitanju su najnoviji radovi, različite poetike, autora s raznih strana svijeta, koji su koncept ove stvaralačke saradnje predstavili u galerijama širom Crne Gore i Srbije. Riječ je o Metjuu Blekvelu, Deniz Karson, Adamu Cvijanoviću, Kregu Drenenu, Lori Moskera, Gregoriju Eltringemu, Suzan Džekson, Stivenu Knudsenu, Morganu Santanderu, Todu Šrederu, Rodžeru Marku Voltonu, te bračnom paru Nataliji Mijatović i Blaži Kovačeviću.
Radovi su predstavljeni u Galeriji "Ozon", a do 30. septembra vidjeće ih i posjetioci Nacionalne galerije u Beogradu.
U intervjuu za "Nezavisne" Kovačević odgovara na pitanje - ostati ili otići.
NN: Kako ste došli na ideju da organizujete putujuće izložbe?
KOVAČEVIĆ: Na Savana koledžu umjetnosti i dizajna, gdje sam donedavna predavao, postojala je zainteresovanost da se grupno izlaže. Postavljalo se pitanje gdje je moguće otići, a da bude zaista nesvakidašnje i uzbudljivo svima. Svi su odmah uprli poglede ka Nataliji i meni i rekli: "Pa, idemo kod vas". U planu je bila jedna izložba u Crnoj Gori, ali sam pomislio, kad su radovi već tamo i kad već imamo koncept putujuće izložbe, hajde da posjetimo što više mjesta. Tako je došlo do svih ovih izložbi koje su nedavno realizovane ili će biti uskoro.
NN: Da li naslov izložbe "Zašto ići negdje drugdje" može imati i nastavak?
KOVAČEVIĆ: Naslov izložbe je nastao kao prirodan odgovor ili, još bolje, kao pitanje koje zaokupira misli svih onih koji razmišljaju o odlasku ili su riješeni da ostanu gdje jesu. Dakle, na ovo pitanje se jednostavno mora odgovoriti i ova izložba jeste na neki način odgovor na to pitanje jer, svojim radovima, autori izložbe potvrđuju da je kretanje, promjena i razmjena u svim vidovima ljudske aktivnosti od presudnog značaja. Ovom izložbom se u malim i velikim sredinama koje ona posjećuje donose novi i za te sredine nesvakidašnji radovi koji govore o jednom drugom mjestu i kreacijama nastalim s idejom o kretanju i dolasku, i na kraju upotpunjuju globalnu cjelinu koja vas svakako ne ostavlja ravnodušnim. Možda za trenutak pomislite da ovakva otvorenost i mogućnost kulturne razmjene zaista jedino ima smisla. Barem u ovom slučaju možemo govoriti o pozitivnim efektima globalizacije.
NN: Vaša supruga i Vi ste ipak otišli negdje drugdje. Zašto?
KOVAČEVIĆ: Ne bih to nazvao odlaskom, mada smo, svakako, više odsutni nego prisutni na ovim našim prostorima. Često razmišljam o tom fenomenu pripadanja nekoj sredini i što više o tome razmišljam shvatam da je pripadnost i prisustvo potpuno relativna stvar, prisutna u glavama ljudi a manje u stvarnosti. Mislim da se svi nekako odlučuju da promijene mjesto i odu negdje drugo iz radoznalosti, više nego zbog ičega drugog. Naravno, mogu se kasnije pojaviti razni objektivni razlozi, ali mislim da je ovaj presudan. Želja za dokazivanjem i ostvarivanjem u svojoj oblasti je najčešći razlog, pa i naš. Naša likovna scena je uvijek bila živa i raznovrsna, ali se često čini da je nedovoljno prostora da se svi ostvare. Često se dešava da se nekim sticajem okolnosti nađete na strani koja nije uspjela da se nametne interesnim umjetničkim krugovima i elitnim kulturno-političkim slojevima. S velikom željom da se, ipak, razvije vaš kreativni potencijal, prinuđeni ste da tražite mjesto negdje drugdje. Ubrzo spoznate da negdje drugdje sve funkcioniše na vrlo sličan način, ali vaša želja za dokazivanjem i kreativna energija koja vas je već dovela ne samo u drugo mjesto, već i u drugi način razmišljanja koji mijenja sve i tjera vas na uspjeh, sada čine čuda u svakom pogledu. Odmah saznate da nema nazad i da nema naprijed već samo ono što ste zacrtali. Obično shvatim u avionu, na putu za neko drugo mjesto, da je to jedina realnost sada, jer je druga zamijenjena "virtuelnom". Mjesto kojem ste nekada pripadali vi i dalje vidite onako kako je nekada bilo, međutim, ono se vremenom mijenjalo. Tamo gdje ste otišli tek ste na neki način došli i još ste novi. Otuda mi se čini da za umjetnike, osjetljive na ove faktore, avion predstavlja pravo mjerilo stvarnosti jer nije se mnogo toga promijenilo u avioindustriji da bi vas ubijedilo da ste na nekom drugom mjestu. U putu se provodi dovoljno vremena koje, htjeli to ili ne, većinom potrošite na razmišljanja o otići, doći, vratiti se i ponovo otići. Zaista se pitam šta bi se desilo da se putuje brodom ovih dana.
NN: Da li ste zadovoljni reakcijom crnogorske, srpske i, na kraju, vojvođanske publike na različite poetike profesora Savana koledža umjetnosti i dizajna?
KOVAČEVIĆ: Bilo je interesantno, poslije decenije provedene uglavnom van naše likovne scene, ponovo doći i susresti s sa našom publikom. Međutim, ovdje se javlja ono što sam upravo pomenuo u prethodnom pitanju: vi imate sliku neke stare publike, njenih navika i pristupa, a i ona se sada dosta promijenila. Otvaranja su sada više obaveza, koju pažljivo i kalkulisano doživljavate i teže je naći vrijeme za kulturne događaje. A sve je preče od umjetnosti. Naravno, ima i odane publike, željne ovakvih događaja koji zaista jesu rijetki. Ne treba tu nikako zaboraviti i uticaje politike i medija koji sada na razne načine, uz razne interese, uče ljude šta su prave vrijednosti, organizovanjem političkih izložbi koje će poslužiti i zadovoljiti sve vaše potrebe, od ekskluzivnosti do religijskog poklonjenja. U takvim uslovima vi i ne možete očekivati da publika bude imuna.
NN: Da niste umjetnik bili biste...?
KOVAČEVIĆ: Probao sam da ne budem umjetnik, ali nije uspjelo, tako da ne znam odgovor na to pitanje.
NN: Slika koju niste naslikali Vi, a voljeli biste da jeste?
KOVAČEVIĆ: X-ray slika.
NN: Šta smatrate najvećim uspjehom, a isto tako i neuspjehom u životu?
KOVAČEVIĆ: Teško je odgovoriti na ovo pitanje jer me nekako podsjeća na posljednje momente života. Recimo, da je trenutno nemoguće odgovoriti na ovo pitanje i da ono zahtijeva ozbiljnost i konačnost posljednjeg daha.
NN: Kada bi Vas gradske vlasti jednog od gradova u kojima je gostovala izložba pozvale da napravite ogroman mural kao poklon gradu, on bi bio...
KOVAČEVIĆ: Ubrzo išaran grafitima i političkim sloganima, tako da najvjerovatnije ne bih ni radio na tom projektu.
Nagrade
Blažo Kovačević je rođen 1973. godine u Podgorici. Diplomirao je na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju 1997, a magistrirao na pensilvanijskoj Akademiji likovnih umjetnosti u SAD 2000. godine.
Učestvovao je na više od 30 grupnih i samostalnih izložbi u zemljama bivše Jugoslavije i svijetu. Dobijao je nagrade Univerziteta Crne Gore, Centra savremene umjetnosti Crne Gore, pensilvanijske Akademije likovnih umjetnosti, Ministarstva obrazovanja Crne Gore, podgoričkog Likovnog salona.
Osim samostalnih projekata, radi zajedno sa Natalijom Mijatović u oblasti novih tehnologija, konceptualnih i interaktivnih radova. Radio je kao profesor Slikarskog odsjeka na Savana koledžu za umjetnost i dizajn u SAD.