Mlad, harizmatičan, interesantan, sa osmijehom koji plijeni, svježa pozorišna krv koja je oplemenila umjetničku scenu… Ovim riječima ukratko bi mogli opisati Novosađanina Bojana Kolopića, kojeg ovih dana na daskama Narodnog pozorišta RS u Banjaluci gledamo u predstavama "Hasanaginica", "Na dnu kace" i "Ukroćena goropad".
Iako ga je probirljiva publika već zapazila i uvijek ga nagradi burnim aplauzom, on skromno kaže: "Pa dobro, nisam baš siguran da uvek burno reaguje. Svaki glumac verovatno voli taj osećaj da se pokloni publici, ako je predstava dobro urađena. U suprotnom, ako nisi zadovoljan kako si odigrao ili ako misliš da predstava u kojoj igraš nije dovoljno dobra, ume da bude i mučno to poklanjanje".
NN: Jeste li glumački ispunjeni i ostvarenje kojih profesionalnih snova priželjkujete?
KOLOPIĆ: Nisam siguran, mogu reći da težim tome da budem ispunjen. Trudim se da se fokusiram na uloge koje su konkretno preda mnom. Trenutno priželjkujem da dobro uradim diplomsku predstavu koju pripremam i planiram da je završim u narednih mesec dana. Čuvam se velikih snova o svojoj karijeri, od toga čovek može da poludi.
NN: Mladi ste, a već zapaženi. I prije dolaska u Banjaluku razmišljali ste o glumi, a zapravo, ona Vas je ovdje i dovela. Šta Vas toliko vuče sceni?
KOLOPIĆ: Vuče me dosta toga što ima veze sa pozorištem, sama zgrada i sve što se u njoj nalazi, od ulaska i portirnice sa leve strane, gde te uvek neko ljubazno pozdravi, preko hodnika i plakata na zidovima nekih davno prošlih predstava koje nikad neću gledati. Vuče me tradicija, vuče me oglasna tabla na kojoj izlazi podela uloga, vuku me tekstovi, daske, atmosfera koju ljudi stvaraju iza scene. Vuče me osećaj pre predstave, vuku me garderobe da uđem u njih, vuku me kostimi da ih obučem, vuče me ono što nikad ne znam da li je miris ili smrad, a može se osetiti samo u pozorištu, vuče me osećaj za vreme predstave, vuku me stare scenografije iz skladišta, vuku me kafa i cigarete iz pozorišnog kluba, a nekad i rakija, vuku me probe, posvećenost kolega, glumci, dekorateri, sufleri, inspicijenti, garderoberi, rekviziteri… Vuče me osećaj posle predstave… Zapravo, vuče me sve što ima veze sa pozorištem.
NN: Niste lako došli do Akademije umjetnosti. Sjećate li se trnovitog puta?
KOLOPIĆ: Glumom sam počeo da se bavim u Gimnaziji "Laza Kostić" u rodnom gradu Novom Sadu i već posle nekoliko proba imao prvi put osećaj da postoji neki poziv kojim bih voleo da se bavim u životu. Možda "najtrnovitije" u celoj priči je to što sam četiri godine konkurisao na prijemne ispite, u međuvremenu završio Visoku školu strukovnih studija za obrazovanje vaspitača u Novom Sadu, dok nisam 2008. godine upisao glumu na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, u klasi profesora Željka Mitrovića.
NN: Tada niste imali predstavu o pozivu koji ste odabrali. Čemu ste se nadali tada, a čemu danas, kada Vas već prepoznaju na ulici?
KOLOPIĆ: U početku mi je, naravno, najveća želja bila da prođem na prijemnom, a sada pokušavam profesionalno da se bavim ovim pozivom i najbolje što mogu iskoristim šanse koje mi se pružaju, odnosno dobro odigram svaku sledeću ulogu.
NN: Publika Vas trenutno gleda u predstavama "Hasanaginica", "Na dnu kace"… Iako je riječ o različitim ulogama, u obje ste, prema sudu publike, jednako dobri. U kakvim ulogama uživate?
KOLOPIĆ: Volim uloge u kojima neko iz publike može da se pronađe, da vidi neku istinu o sebi ili o nekome koga poznaje, da makar prepozna situaciju u kojoj se nalazi(mo), ne bi li gledalac razmišljao o predstavi makar još sat vremena nakon što je zavesa spuštena, bila ona komična ili tragična. Volim da gledam i igram predstave koje uspevaju da nateraju barem nekog iz publike da se zapita da li bi mogao biti bolji.
Aktivan u grupi HEJTERS?
NN: Osim glume u pozorištu, aktivni ste i u grupi mladih umjetnika HEJTRS?. Šta trenutno pripremate?
KOLOPIĆ: Jeste, ponosan sam član grupe HEJTRS?, sa kojom uspešno sarađujem već neko vreme. Trenutno smo u fazi priprema, tačnije podele posla i istraživanja za jedan istorijski film u kojem će radnja biti smeštena na početak prošlog veka. Ne bih još ništa da otkrivam, da ne ureknem (smijeh). Ali, nadam se da će to biti jedan dobar film, ako nas i sreća posluži da nađemo finansije.