Iako studiram pravo, nisam siguran da li ću nastaviti, jer to zavisi od želje za upisivanjem Akademije umjetnosti. Mislim da sam počeo da glumim još od pelena. Pošto mi je stalno upadala u sobu da me provjerava, majka mi je govorila da sam loš glumac, jer ne znam da odglumim da spavam, kaže kroz smijeh Bojan Kovačević, dvadesetogodišnji glumac amater iz Banjaluke.
Publika koja je gledala predstavu "Bog", u izvođenju banjalučkog pozorišta DIS, čiji je član, imala je priliku da se uvjeri u njegov glumački talenat, a on sam dodaje da se bavi i muzikom, te sakupljanjem gramofonskih ploča.
NN: Kada ste shvatili da Vas gluma najviše privlači?
KOVAČEVIĆ: Počeo sam se interesovati za glumu prije dvije godine sasvim spontano, preko koleginice koja glumi sa mnom u pozorištu. Predstava "Bog" je ujedno i prva predstava u kojoj imam ozbiljniju ulogu. Na probama, tokom druženja i priprema na predstavi sa kolegama, pojavio se neki veći interes za glumu. Tako mi se probudila i velika želja da upišem glumačku akademiju, iako već studiram pravo.
NN: Da li biste izdvojili nekoga ko Vam je uzor?
KOVAČEVIĆ: Ako je naša sredina u pitanju, najveći uzor mi je Rok Radiša, jer je za veoma kratko vrijeme postigao ono što je želio. Pričao sam sa nekoliko ljudi sa njegove klase, svi su mi govorili da je teško, a on mi je jednostavno rekao: "Samo treba da budeš najbolji. Ne treba da se bojiš, onda ne postoje granice." A što se tiče filma, ima ih jako mnogo.
NN: Nedavno ste odigrali i desetu reprizu predstave "Bog" po tekstu Vudija Alena. Jeste li zadovoljni njenim dosadašnjim uspjehom?
KOVAČEVIĆ: Da, pozitivno sam iznenađen. Devetu reprizu igrali smo na Festivalu omladinskih pozorišta RS, gdje smo osvojili tri od deset nagrada. U razgovoru sa jednim od članova žirija rečeno mi je da smo se mi kao djeca poigrali filozofskim pitanjima, koja Vudi Alen postavlja u tom tekstu; pitanjima slobode, života, ljudskog karaktera, da li mi i publika zaista postojimo. Drago mi je što smo uvijek i bilo gdje da smo igrali "Boga" uspjeli napuniti salu. Zato zahvaljujem svima koji su došli da pogledaju predstavu. Inače, od prvog susreta sa filozofijom, smatram je duševnom hranom. Volim ta vječna filozofska pitanja.
NN: Muzika je, takođe, neizostavni dio Vaše svakodnevice…
KOVAČEVIĆ: Sviram gitaru tri-četiri godine, u srednjoj školi sam vodio školski bend na basu, pa sam mijenjao nekoliko puta i bubnjara. Na sekciji udaraljki sam naučio svirati još nekoliko instrumenata, kao što su tarabuka, đembe, konge, bongosi... Takav sam inače, volim sve da probam, ali nisam se još pronašao u nečemu do kraja, ako izuzmemo glumu. Kako god, uvijek sam bio širokih vidika.
NN: Sakupljate i gramofonske ploče?
KOVAČEVIĆ: Sakupljam. Volim psihodeliju, "Pink Floyd", "The Doors", a tu su još i "Aerosmith", AC/DC, "Black Sabbath", "Judas Priest". Dakle, ono što se nekada slušalo, stari, dobri zvuk. Nisam postao rob turbo-folka. Kao klincu, ploča mi je bila samo zaobljeni komad plastike. Pošto moj otac obožava "ZZ Top", jednom sam htio da čujem neki njihov album, ali mi je ploča ispala i polomila se. Prije dvije godine sam u Berlinu naletio na neku prodavnicu starih ploča, kaseta, postera i slično, i tu nađem taj album koji sam polomio kad sam bio klinac. Tada sam prvi put povezao zvučnike i gramofon, očistio ploče i tako je krenulo. Nema prebacivanja pjesama, već slušaš sve redom i čekaš da zasvira tvoja omiljena. Svima bih preporučio da pređu na ploče, ako su mogućnosti. Tržište je kod nas nažalost jako malo, nema radnje sa pločama, nego su to više "zlata" tuđih podruma.