BANJALUKA - Predstava "Bolivud" Gradskog pozorišta Podgorica, u nedjelju uveče, 7. juna, četvrte takmičarske večeri 28. Teatar festa "Petar Kočić", na Velikoj sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske osvojila je simpatije banjalučke publike.
U više navrata prekidana aplauzom nakon dužih monologa i dijaloga glumaca, na kraju je osvojila najveće ovacije ovogodišnjeg izdanja festivala.
Komad je po tekstu Maje Pelević na scenu postavio poznati reditelj Kokan Mladenović, istovremeno izvršivši adaptaciju u kojoj je ostalo tek oko deset odsto originalnog teksta. Adaptaciju je u maniru autorskog projekta Mladenović vršio zajedno sa glumcima, tako da je u procesu bilo mnogo prostora za improvizaciju i kreativno iskazivanje glumaca. S obzirom na to da je predstava pisana u stihu, ansambl je zajedno sa rediteljem, imao priliku da se izrazi i pjesnički.
Pored toga, oni su u komad utkali stihove "Gorskog vijenca", najvećeg pjesnika Crne Gore, a slobodno možemo reći, i svih ovdašnjih naroda i narodnosti.
No, o Njegošu ćemo nešto poslije.
Na početku moramo reći da komad počinje kao neka vrsta omaža izmišljenoj fabrici "Mladost", simbolu nekih prošlih vremena. Fabrika nestaje u vremenu tranzicije. Prvih desetak minuta predstave u publici je postojala određena vrsta straha da će ovo biti neka vrsta mjuzikla o radničkom pokretu iz vremena socijalizma, ali glumci su tek dolazili do daha i hvatali ritam. Ritmičan, melodičan i muzikalan ansambl, dakle, tek se zagrijavao. U prostorije uništene fabrike, ubrzo je useljena pozorišna trupa, koja sprema premijeru "Gorskog vijenca". Sve vrijeme glumci na glavi nosili su male mikrofone kao neku vrstu zamjene za one sa stalcima, koje obično Kokan Mladenović koristi u svojim predstavama.
Izmišljena premijera je trebalo da bude odigrana u novoj pozorišnoj zgradi, a prilikom prve probe već nastupa farsa koja neće poštedjeti nikog.
Podatak da Gradsko pozorište Podgorica na svoju zgradu čeka punih 75 godina, ovu priču učinio je ličnom i lokalnom. To lično i lokalno ipak nije smetalo da autorski tim predstave ispriča i jednu univerzalnu priču o umjetnosti i umjetnicima koji pristaju na sve zarad osnovnih uslova za rad. Primjera radi, osnovne uslove za rad nemaju i neka banjalučka pozorišta. Prvo koje nam pada na pamet jeste "Nevid teatar", koje nema ni svoje prostorije za probe.
Međutim, ovo nije priča o "Nevid teatru". Njih pominjemo samo kako bismo pokazali koliko je univerzalan jedan od problema koji obrađuje ovaj komad. U središtu istog jeste autoironičan prikaz umjetnika koji su na prodaju.
Samoironija čudesnim gradacijskim postupkom, kako radnja protiče, preći će u opštu ironiju i prokazivanje mnogih pošasti današnjeg društva. Burleska prikazana igrom u igri, na scenu stupa kada upravnica pozorišta (Vanja Jovićević) stiže među pozorišnu trupu i saopštava im da je država u krizi te da više nema novca za finansiranje pozorišta. Ona u isto vrijeme nudi rješenje, čime započinje zaplet.
Naime, u Crnu Goru stiže poznati bolivudski producent, a da bi se dodvorila ovom finansijskom magu kojeg će glumci čekati poput Godoa, upravnica od trupe zahtijeva "internacionalizaciju tradicije" i Njegoša na bolivudski način. Dijelovi iz "Gorskog vijenca", uopšte, nisu postojali u originalnom tekstu, a oni će specifičnim interpretacijama izazvati opšti smijeh u publici i hrabar pohod u lavirinte burleske.
Neko bi mogao pomisliti da je ovo, na neki način, skrnavljenje Njegoša te da se vladika prevrće u grobu. Ako je i tako, da budemo slobodni poput podgoričkog ansambla, konstatovaćemo da se Njegoš prevrće, ali od smijeha. Njegoševi stihovi izazivaju opšti smijeh, ali oni su i dalje moćni, poetični i melodijski skladni da ni na koji način ne mogu ismijati Njegoša, nego umjetnike koji zarad sendviča pristaju, kako na prodaju tradicije, tako i sebe samih. Takav detalj, uostalom, prikazan je kada ministarka kulture (Ivona Čović Jaćimović) dolazi u pozorište da drži govor sačinjen od sveprisutnih fraza kako je kultura temelj nacionalnog identiteta i kako su umjetnici naši najveći ambasadori. Potom joj prilazi mladi glumac (Aleksa Balević), govoreći da poštuje njen rad i da je spreman to javno ponoviti i na televiziji.
Što se tiče same interpretacije "Gorskog vijenca", tu prednjači Emir Ćatović, koji čas glumi buntovnog prvaka drame, a čas ulazi u ulogu bolivudskog Vuka Mandušića, brzo gazeći principe u koje se maločas kleo.
Ovdje vidimo sve što je Šekspir opisao u svom Sonetu 66: "I zlatna odličja o pogrešnom vratu/ i savršenstvo u blatnom beščašću/ i djevice silom predane razvratu/ i snagu straćenu nesposobnom vlašću/ i umjetnost kojoj moćnik uzde stavlja…" Božidar Zuber u ulozi reditelja i Branka Femić Šćekić u ulozi dramaturškinje, oličenje su pomenutih uzdi, ismijanih do krajnjih granica, bola i grčeva u stomaku publike. Kokan Mladenović neće prozvati samo svoje pozorišne kolege i vlast. On će udariti dalje i na nevladine organizacije, bolivudske i evropske fondove, a u jednom od mnogih rukavaca ove predstave, kroz lik mlade glumice (Lara Dragović), progovoriće i o položaju žena u umjetnosti i društvu uopšte.
Uz sve to, reditelj otvara i temu rasizma uvodeći mladog Roma (takođe Aleksa Balević), koji je nepoželjan sve do trenutka kada umjetnici saznaju da je nacionalna manjina dobra za otvaranje fondovskih kasa. U predstavi zadivljuje Balevićeva akrobatika, muzikalnost i sposobnost Lare Dragović da s lakoćom prelazi iz dramske igre u farsu i obrnuto, njene zahtijevne, a odlično izgovorene replike sa sendvičem u ustima. Na pozornici gledamo i Mariju Đurić u ulozi prvakinje. Njene vokalne sposobnosti takođe su osvježavajuće. Smijeh u publici kao bogomoljka, kratkim replikama izmamljuje i Anđelija Rondović, a svojih "pet minuta slave", u ulozi glumca heroja, dobiće i Pavle Bogojević. On je, pored Emira Ćatovića u indijskoj nošnji, na jednako dobar način pokazao moć Njegoševih stihova izgovorenih na komičan način. Apropo nošnje u predstavi, moramo pohvaliti i kostimografiju Aleksandre Pecić Mladenović, čiji su kostimi upotpunili doživljaj, ponekad i pojavom glumca na sceni sami izmamljujući smijeh.
Svedena scenografija Anđelije Stanković i primijenjena kompozicija Irene Popović Dragović, koja žonglira između marša, crnogorskih tradicionalnih i indijskih melodija, svakako, upotpunili su doživljaj predstave. U predstavi smo četiri glumaca gledali u više uloga, a većina ih je pokazalo više stilova igre, proisteklih iz procesnih improvizacija. Samo igranje procesa stvaranja jedne predstave, u "Bolivudu" je višestruko zanimljivije, jer na kraju donosi i vrhunac farse. Taj vrhunac stupa kada upravnica pozorišta stiže sa novim saopštenjem, da je bogati bolivudski producent zapravo Nijemac, pa samim tim i dodvoravanje kreće na drugom pravcu. Umjetnici pristaju čak i na simbol svastike u pozorištu, kada čuju da su ga prije nacista, vijekovima u Indiji koristili kao simbol dobre sreće, prosperiteta, obilja i vječnosti.
Istina je da je simbol dobra pojavom Hitlera postao simbol mržnje, kao što je istina da teatar često kao simbol umjetnosti, postaje simbol kompromisa, produžena ruka vlasti ili centrala nekakvog bjelosvjetskog fonda. U opštom haosu, a na smijeh i radost publike, prokazujući sve te kompromise, predstava "Bolivud" postaje beskompromisna.
Ostaje samo pitanje ko će se u scenskim kompromisima prepoznati i imati dovoljno poštenja da prizna kako su glumci igrali baš njega. Po nepisanom pravilu, obično oni u koje ova predstava upire prstom imaju isuviše visoko mišljenje o sebi i, bez zazora, smiju se pojavama sa scene prepoznajući beskičmenjaštvo u svojoj okolini, ali ne i kod sebe samih.
Pročitajte još:
"Sofka" na Teatar festu: Melodije mile uhu i krik za tvrde uši malograđana
"Una" na Teatar festu: Da li je sloboda izbor bez posljedica ili ipak ima cijenu?
