Tokom dosadašnje pozorišne karijere Boris Pingović je ostvario niz zapaženih uloga, prvenstveno na sceni matičnog Narodnog pozorišta iz Beograda, čiji je član već punih 15 godina.
"Bavim se glumom otkad sam upisao Akademiju. Znači, od 1990. godine. Meni je važno da imam jedan kontinuitet u Narodnom pozorištu i da sam za tih 15 godina stalno radio, što je za glumce najveća sreća", kaže Pingović.
Bio je Gavrilo Ardalionović u "Idiotu" Dostojevskog, Đorđe u "Maksimu Crnojeviću" Laze Kostića, Džulijan Fild u Harvudovom "Majstoru", Džonatan u Rejvenhilovim "Polaroidima"..., a publika ga i dalje može vidjeti kao Premijera u "Caru Edipu", Veršinjina u "Tri sestre", Erika Larsena u "Zagonetnim varijacijama", građanina Pejdža u "Veselim ženama vindzorskim" i drugim predstavama. S uspjehom gostuje i na drugim scenama, a poseban dragulj u njegovoj umjetničkoj biografiji predstavlja i muzičko-poetski kabare "Da, to su bili dani".
NN: S kolegom Nebojšom Dugalićem u Pozorištu na Terazijama nedavno ste proslavili jubilej, stoto izvođenje kabarea, s kojim ste prokrstarili širom Srbije, dok ste u nekim gradovima bili i nekoliko puta. Kako je počela ta saradnja?
PINGOVIĆ: To je počelo tako što smo Nebojša i ja generacija na Fakultetu dramskih umetnosti, studirali smo zajedno glumu. Tu smo počeli s tim afinitetima, kada je reč o muzici. Svirali smo gitaru u pauzama između časova i 1993. godine, u ona teška vremena, bili smo stipendisti u Narodnom pozorištu u Beogradu. Stipendije su bile marku-dve. Napravili smo neki muzikantski repertoar u ono vreme i svirali smo u Domu omladine u Beogradu, potom po raznim mestima. Na moru smo svirali u Herceg Novom u Klubu književnika. Tad smo samo muzicirali. Onda smo napravili jednu dugu pauzu od osam godina i na obostrano veliko zadovoljstvo pretočili smo tu našu želju u kabaretsku formu.
NN: S obzirom na to da je riječ o muzičko-poetskom kabareu, obojica imate priliku da pored glumačkog, otkrijete i neke druge talente. Koje?
PINGOVIĆ: Kabare se sastoji od naših akustičarskih obrada raznih pesama. Razne muzičke tradicije su u pitanju, uglavnom ono što je nas negde odredilo još kao klince i što smo slušali, što i sada rado slušamo. Što se tiče tog govornog dela kabarea, tu je poezija naših velikih pesnika koja nam inače takođe vrlo znači, i neke priče vezane za neke nama drage ljude koje smo poznavali.
NN: Koliko je današnjoj publici zabavno da vidi glumce koji sviraju i govore poeziju?
PINGOVIĆ: Imali smo već 120 izvođenje. To je premašilo i neka naša najsmelija i najhrabrija očekivanja. Znači, mi ovo već četvrtu sezonu radimo. Nema razloga da ne radimo i dalje dok god to budemo želeli i hteli, dok god nas zdravlje bude služilo. To je evergrin forma. Znači nema politike, nema neke efemerike ružne. Nema u tom smislu razračunavanja s vremenom u kojem sada mi postojimo i živimo. Lirska stvar je u pitanju, lirski sadržaji koji su večni i koje ljudi jako lepo prepoznaju. Moguće da je u tome tajna tog lepog prijema kojeg mi uvek imamo kod publike.
NN: Na sceni matičnog nacionalnog teatra igrate već petnaestak godina. Koje su Vam uloge bile najsrodnije? U kojim ulogama ste se pronašli?
PINGOVIĆ: U svakoj ulozi glumac mora negde da pronađe i sebe, ali glumac naravno mora da brani te likove koje igra, i to je nužno. Ali to je pitanje zanata i škole koju mi učimo, posla kojim se bavimo. Sve što može zanatski još više da me unapredi, to mi predstavlja izazov i volim da se bavim upravo tim nekim zahtevima. Mnoge uloge mi znače i sad imam sreću da igram dosta predstava. Dosta su različiti ti naslovi koje igram i to mi je jako drago.
NN: S kolegom Markom Nikolićem već deceniju igrate u drami Erika Emanuela Šmita "Zagonetne varijacije", koja je izvedena više od dvije stotine puta. Koja je tajna njenog uspjeha?
PINGOVIĆ: "Varijacije" su deo istorije Narodnog pozorišta i može se reći deo istorije i srpskog pozorišta zato što je zaista vrlo retko da se neka predstava izvodi toliko dugo vremena i sa takvim uspehom i da je uvek puna. To je veliki hit i dalje. Možda je, dakle, razlog u tome što je to poligon za jedno predivno glumačko nadmetanje. Marko i ja negujemo tu predstavu, a tema je naravno večna. To je odnos muškarac - žena - ljubav. Ljudi taj sadržaj prepoznaju i vole da razmišljaju o njemu.
NN: Mnogo puta glumili ste i pred kamerama.
PINGOVIĆ: Jesam. Bilo je dosta toga i na televiziji. Recimo, televizijski film "Svirač", televizijska drama "Rekovalescenti" i "Božićna pečenica", serija "Ljubav i mržnja", serija "Karađorđe", "Lisice". Trebalo bi mi dosta vremena da se svega setim.
NN: Na čemu trenutno radite?
PINGOVIĆ: Drugog oktobra sam imao premijeru komada "Vitamini" Vere Jon u Narodnom pozorištu. To je komad koji govori o krahu jedne porodice u vremenu "Mekdonalda", televizijskih rijaliti šouova. Znači, upliv jednog globalističkog, potrošačkog mentaliteta i kako to utiče na krah i na propast jedne porodice.