Najviše cijenim one koji nagrade odbijaju. Drugi na mojoj rang-listi su oni koji ih primaju rijetko i neredovno, ostali, u koje ubrajam i sebe, nisu bili u stanju da odole, kaže pisac Boro Kapetanović, koji je uz Ratka Đogatovića ravnopravni dobitnik Godišnje nagrade Banjalučke podružnice Udruženja književnika RS i grada Banjaluka.
Kapetanović je objavio preko 20 poetskih i proznih knjiga, a poznat je od Vardara pa do Triglava po svojim pjesmama, kolumnama, zapisima koji su izlazili na stranicama dnevne, omladinske, studentske, revijalne i književne štampe od 1972. godine.
Za "Nezavisne" Kapetanović govori o nagradama, intervjuima, piscima, čitaocima, politici, patriotizmu i izumiranju slobodnih umjetnika u RS...
NN: Dobitnik ste Godišnje nagrade koju dodjeljuje Banjalučka podružnica Udruženja književnika RS i grad Banjaluka. Šta kaže Boro Kapetanović kad dobije nagradu?
KAPETANOVIĆ: Najviše cijenim one koji nagrade odbijaju, malo manje one koji ih primaju rijetko i neredovno, ostali, u koje ubrajam i sebe, su lijepo vaspitani momci koji prije svega zbog lijepog kućnog vaspitanja nisu bili u stanju da odole. A kad su shvatili da se poseban može biti i na drugi način, već je bilo kasno. Kad ih dobiju, kulturno kažu: "Hvala".
NN: Nagrađeni ste za knjigu "Sumraci iznad snijega". I ovu, kao i Vaše ranije knjige, karakteriše jednostavnost izraza. Zašto kroz cijelu književnu karijeru insistirate na jednostavnosti?
KAPETANOVIĆ: Uvijek sam bio za jednostavnost. Jednostavnost vode koja teče. Jednostavnost orla u letu. Jednostavnost limara kad pravi oluk. Jednostavnost majke kad doji dijete. Jednostavnost i uživanje u onom što se radi, to je poezija.
NN: O piscima i pisanju...
KAPETANOVIĆ: Može moljac da vježba koliko hoće, ali će uvijek letjeti kao moljac, nikad kao lastavica. Tako je i sa piscima i sa pisanjem. Možeš da treniraš i da vježbaš koliko hoćeš, ali ako si kljusina nikad od tebe Jabučila.
NN: O poeziji...
KAPETANOVIĆ: Poput perja rajske ptice pjesma je ono što nas štiti od mraza i običnosti. Pjevamo da ne bismo bili sami, a nismo sami samo kad pjevamo. Duvanje u sviralu nije sviranje nego duvanje. Prema tome nije svako pisanje književnost, niti je svaka ptica golub. Pravi pisci nikad do kraja nisu zadovoljni svojim djelom kao što ni kruška, vjerujem, nije zadovoljna svakim svojim plodom. Međutim, teško roditelju koji se odriče svoje djece. Svaki naš ispisani redak rad je na tome da jednom napišemo nešto vrijedno pamćenja. U tom smislu poštujmo i svoje najbezvrednije stihove.
NN: O knjigama i izdavačkoj djelatnosti u RS...
KAPETANOVIĆ: Otkad nam knjige preporučuju veterinarski zavodi, vrednuju kućni majstori, izdaju pekare, a na promocijama o njima govore gradonačelnici, jasno je i kakve su nam knjige i kakvi smo mi i kao književnici i kao ljudi.
NN: Razlika između velikih i malih pisaca?
KAPETANOVIĆ: Tu razliku između velikih i nas dolje možda će najbolje objasniti primjer neponovljivog Da Vinčija. Naime, na samrtnoj postelji, plačući, reći će Da Vinči: "Umrijeću, a ništa nisam uradio!". Mi se, nažalost, bojimo - umrijećemo, a toliko smo toga uradili. To je to. Veliki strepe i sumnjaju, a mali već vjeruju da su veliki.
NN: O politici...
KAPETANOVIĆ: Svijet postaje jedan veliki regrutni centar. Ulasci u države postali su kao nekad ulasci u kasarne i pored svega rokanje ne prestaje, u silnoj brizi za bezbjednost svojih građana države im oduzimaju slobodu, a građani bez slobode više nisu građani nego rulja.
NN: O patriotizmu i "višim interesima"...
KAPETANOVIĆ: Đilas je govorio kako je na pitanje šta misli o Dostojevskom Staljin doslovno rekao: "Mi ga ne objavljujemo jer loše utiče na omladinu, ali veliki je pisac". I danas se može desiti da te ne objavljuju "zbog lošeg uticaja na omladinu", ali ako si baš dobar budi siguran da to svi znaju i da će ti to kad-tad priznati. Pisac koji voli svoju zemlju, a meni nije poznato da na svijetu postoji pisac koji nije volio svoju zemlju, razumjeće te trenutke kad ga, kako to političari vole da kažu, "zbog viših interesa" otadžbina mora prećutati.
NN: O najljepšim trenucima u životu jednog pisca...
KAPETANOVIĆ: U životu jednog pisca najljepši su oni trenuci kad je djelo gotovo i kad nastupa ono razdoblje koje nazivam krečenje. Kao domaćin pred slavu odaje, tako i pisac kreči svoje djelo, još kad ima dobru četku sve pjevuši ko Maraja Keri na godišnjem odmoru.
NN: O bibliotekama i čitanju...
KAPETANOVIĆ: Kao pisca mene ne brinu oni što ne idu u biblioteke, nego oni koji idu, a za čitanje traže Harija Potera. Za one koji ne idu još ima nade, oni drugi su gotovi, njih je Poter potrao za sva vremena.
NN: O slobodnim umjetnicima...
KAPETANOVIĆ: Kada sam u okviru Udruženja književnika RS pokušao inicirati osnivanje sekcije slobodnih umjetnika, bio sam iznenađen, oduševljen, ali i u nevjerici da osim mene u toj sekciji ne bi bilo nikog. Zar se nečim ljepšim može ponositi jedna država nego time da je sve svoje pisce ili penzionisala ili zaposlila? Samo licemjer može da ne kaže "Bravo, Republiko Srpska!".
Laureati
Tročlani žiri u sastavu Mihajlo Orlović, Jovan Babić i Miljko Šindić odlučio je da Godišnjom nagradom Banjalučke podružnice Udruženja književnika RS i grada Banjaluke za najbolju knjigu u 2008. ravnopravno nagradi zbirke pjesama Bore Kapetanovića "Sumraci iznad snijega" i Ratka Đogatovića "Krik i svijet". Prema riječima predsjednika žirija Miljka Šindića, Kapetanovićeva knjiga "Sumraci iznad snijega" je djelo jednog zrelog autora, koji razmatra ratnu i poratnu tematiku.
Đogatović je knjigom za koju je dobio nagradu tematski zaokružio svoj dosadašnji rad.
Zašto mrzi intervjue
NN: Rijetko daješ intervjue. Zašto?
KAPETANOVIĆ: U intervjuima vremenom čovjek ispriča sve ono što je vrijedilo ispričati za novine, a onda uvidi da je sve to pojela maca i da treba opet. U godinama sam kad me ponavljanje zamara, a ono što mi se ne mili jeste sve misli svoditi na pet-šest rečenica. Traže da budeš kratak i jasan, a sve je oko tebe dugo i mutavo. Ne volim prazne i beskorisne intervjue, gdje uglavnom nabrajaju zasluge i uspjehe koji su naravno uvijek diskutabilni, a pri tome prećute kako je na Marsu klima veoma surova!