Akcija u Banjaluci bila je uspješna u smislu super avatara, ekipe i stanovnika, koji su svi bili kao dobro uigran impro-komunikacijski ansambl, rekao je umjetnik Martin Bricelj povodom nedavnog predstavljanja njegovog umjetničkog projekta "Public Avatar" u Banjaluci i dodao:
"Iskreno, očekivao sam više ekscesa i nisam očekivao toliko slatke emocije!"
Martin Bricelj je poznati slovenački umjetnik koji je izlagao u galerijama širom svijeta: u Njujorku, Londonu, Helsinkiju, Beču, Buenos Ajresu... Dobitnik je više međunarodnih priznanja za svoje radove, a u Banjaluci je gostovao posredstvom Centra za vizuelnu komunikaciju "Protok".
U intervjuu za "Nezavisne" Bricelj nije krio svoje zadovoljstvo reakcijama banjalučke publike na njegov "Public Avatar", ali i o drugim projektima, kao i shvatanju umjetnosti u realnosti.
NN: U Banjaluci ste se predstavili umjetničkim projektom "Public Avatar". Kako su ljudi reagovali na njega?
BRICELJ: Banjaluka je super, sa vrlo živom atmosferom i emotivnim ljudima. Za mene (koji pratim i dokumentujem akciju) uvijek je interesantno kako možeš sa "Public Avatarom" da doživiš grad i virtuelno i realno, to je bio moj "prvi ulazak" u grad. Mislim da sam mogao da osjetim i primijetim koliko su ljudi otvoreniji od, na primjer, Bečlija, gdje imaš ljude koji su izuzetno zainteresirani za neke eksperimente, a još više onih koji uopšte ne komuniciraju.
Znači, "Public Avatar" kao interaktivni socijalni eksperiment pokazuje više stvari: relaciju onlajn korisnika i njihovu dinamiku, relaciju okoline/stanovnika na avatara, samog avatara kao "medija- robota", ali i kao ljudsko biće koje ima svoje etičke kodove i granice.
NN: "RoboVox_Your Voice" je Vaš raniji projekat koji, ukratko, omogućava bilo kome da kaže javno svoje mišljenje putem robota postavljenog na trgu koji glasno izgovara sadržaje poslatih poruka. Poenta je da se čuje glas pojedinca. Kako je ovo izgledalo u praksi? Šta je to šta su pojedinci najčešće imali reći putem pozajmljenog identiteta RoboVoxa?
BRICELJ: RoboVox je prvi mobilni monument koji putuje od grada do grada. Jedan od aspekta je istraživanje kako ljudi reaguju na ovu mogućnost slobode govora u različitim gradovima. Pošto RoboVox nije cenzurisan, mi smo kao autori očekivali da će biti više političkih izjava pošto je RoboVox takozvani zvučni grafit, u praksi pored kontroverznih izjava postoji još fakat da RoboVox transformiše javno mjesto u mjesto komunikacije i igre, što je dodani aspekt projekta. Treći aspekt je sam simbol robota, koji je ambivalentan, na jednoj strani reprezentira ruku sistema/tehnologije, a na drugoj strani palog anđela-upornika-radnika. Robot je antropomorfan i zbog toga se ljudi identifikuju s njim i vole ga. Treba znati da je robot jedna od prvih riječi iz slovenskog jezika. Naime, izum je Slovaka Karla Čapeka. Robot je riječ koja izlazi iz rabotati, što znači napraviti teški rad za nekog drugog. Upravo to RoboVox čini za nas pojedince, čiji glas se ne čuje u masi. Zbog toga nas i njegov izgled napominje na socijalni realizam Sovjetskog Saveza i cijele Istočne Evrope. Ljudi misle da su roboti američki ili japanski, ali barem su na simboličkoj razini Slaveni.
NN:"Pornogoblen" je takođe jedan od Vaših projekata koji je već samom upotrebom pornografije na sebe skrenuo pažnju. U njemu kombinujete tradicionalni vez na goblenu i pornografiju i rezultat su porno gobleni koji izgledaju otkačeno. Kako Vam je ovakvo nešto palo na pamet?
BRICELJ: Erotski kontekst u kontekstu goblena u stvari i nije toliko neuobičajen kad pogledamo ovaj fenomen historijski. Goblen kao tehnika je uvijek bio povezan s ljubavlju ili erotikom. U 19. stoljeću, kad su momci došli da "pecaju" djevojku, odnosno, da joj se udvaraju, ona je pravljenjem goblena izražavala svoju emociju. Ruža je značila ljubav. Kada je bila tužna, ona bi radila lice koje plače, a kada je između ljubavnika postojala strast koja se još nije smjela materijalizirati, djevojka je pravila goblen s motivom konja u galopu. A i sam akt goblena, ubodi iglom, imaju svojevrsne konotacije. Da ne govorimo i o samoj bitmap estetici, koja je inherentna goblenu, kao i medijima erotskih sadržaja. Za mene je interesantno i danas, kad imamo svi sve više jednake stanove, to jest "IKEA stil", da je u sedamdesetim i osamdesetim godinama u našoj zajedničkoj državi Jugoslaviji goblen imao istu značajnu poziciju u dekoraciji naših stanova.
Svaka familija je imala bar jednog takozvanog umjetnika ili je to bila tetka, deda, ujak ili naša baka, kćer. U tom smislu, "Everyone can be an artist", goblen je demokratizirao pojam kreativnosti. Naravno, ima i puno lošeg ukusa u tome, ali da li je zaista bolja uniformisanost današnjih minimal stanova?
NN: Svi Vaši radovi su originalni, drugačiji i bitna im je dimenzija angažovanosti. Oni intervenišu, nisu pasivni, govore, šokiraju, stavljaju se na raspolaganje građanima. Zašto Vam je to važno i koliko smatrate za savremenu umjetnost bitnim da učestvuje u stvarnosti?
BRICELJ: Ako pretpostavljamo da je umjetnost refleksija stvarnosti, a ne neki hiperprodukt s Marsa, onda je bitno da se ta refleksija stavi u sam centar svog istraživanja, to jest u stvarnost samu. Živimo u specifičnom vremenu, ljudi uvijek vole da kažu da se ništa novo ne dešava, ali vidimo da čitave generacije mijenjaju načine komunikacije, životnog stila i pogleda na stvarnosti, kojih je u svakom slučaju više nego jedna sama stvarnost - s velikim S. Tako da je meni bitno da se angažujem u tom smislu. U svakom slučaju, interesovanja se mijenjaju, tako i ja više nemam interesovanja da stalno radim interaktivne radove, pošto ne volim interaktivnost per se. Ali interaktivnost ima još jednu lijepu dimenziju, a to je da nikad ne znaš tačno kako će se projekat promijeniti, redefinisati kroz input. Kada stvoriš ovakvu platformu koja može da raste onda si bliže naturi nature.