Oduvijek sam volio rokenrol, narodnu muziku i sve drugo o čemu pisci nemaju pojma, rekao je književnik Branko Čučak, u čijoj biografiji piše da je "romansijer, dramski pisac, pjesnik i endemični slikar intelektualne naive, negdje između Paula Klea i teorije 'nacrtanih omaški'". Objavio je petnaest knjiga poezije, dva romana, jednu knjigu novela, zbirku kolumni i, kako on kaže, tri knjige dramskih lapsusa.
Rođen je u Sarajevu gdje je i živio, bio je u izbjeglištvu u Banjaluci, pa se opet vratio u Sarajevo.
Razgovor s Čučkom je kao partija šaha s vrlo nepredvidivim potezima.
Njegova nova knjiga poezije zove se "Kao nakon dobro obranog bostana". U razgovoru za "Nezavisne" objasnio je kako je brati bostan, šta su to verbalni delikatesi, kako se repuje u poeziji, zašto Brena čita Čučka, kakvog je ukusa komunizam, kako se vratio u vigvam i zašto se Malarme nije depilirao...
NN: Šta je obilježilo četrdeset godina tvog književnog rada?
ČUČAK: U jednoj anegdoti u razgovoru s prijateljima rekao sam im: Kad bi Hrvati držali do Miljenka Jergovića kao Srbi do Branka Čučka, od hrvatske književnosti ne bi bilo ništa.
Tokom izbjeglištva u Banjaluci objavio sam onoliko knjiga koliko i u Sarajevu. Nekom je to kao i ona moja anegdota došlo do ušiju, pa sam imao "Književni portret" u Banjaluci. Inače, daleko od očiju, daleko od srca, ali ne bi tako trebalo raditi, jer nijedna od ove tri nacionalne književnosti u BiH ne stoji dobro s književnim imenima. U principu je to duboka kriza pisaca.
Ne volim da me sahranjuju dok sam još živ. Imam utisak da su mi dodijelili Kranjčevićevu sudbinu, to je ono Hrvatima je on bio drag i simpatičan, ali je u Sarajevu. U Sarajevu su govorili, on je drag i simpatičan, ali ipak je on Hrvat.
NN: Pored teških okolnosti koje su obilježile tvoj život i rad i već pominjanog izbjeglištva, kod malo kojeg našeg pisca se može naći toliko duhovitosti i kvalitetnog humora. U čemu si nalazio snagu i inspiraciju?
ČUČAK: Odgovor je jednostavan, ja sam takav. Ja sam genetski takav! Reagujem na prvu loptu, često gledam televiziju i kažem sebi i televiziji nešto što, recimo, izgleda prilično politički svetogrdno. Ne znam da zavežem jezik. Mislim da jednostavno imam smisla za humor, ali to mislim otkad sam se rodio. Kao klinac sam napravio prvi odred indijanaca, uzeo svesku i u nju popisao indijance. Onda je sazvan roditeljski sastanak i oni su rekli - Branko je odveo djecu u šumu. Bio sam k'o neki mali Hari Poter.
NN: Šta Branko Čučak voli?
ČUČAK: Oduvijek sam volio rokenrol, narodnu muziku i sve drugo o čemu pisci nemaju pojma. Recimo, ujutro pijem kafu i slušam MTV, volim tu muziku. Ali volim slušati i klape. Volim gledati filmove Džima Džarmuša, to niko ne voli, misle da je dosadno. Sve sam živo pratio, bavio se sportom kao mlad čovjek. I sve je to meni dobro išlo. Probao sam i komunizam, narkomaniju nisam! Tu i tamo poneki sedativ, ali to je sad normalno. Volim i čajeve, imam čitavu "sektu" čajeva koje držim u kući, ali crni čajevi prave strašne naslage u bubrezima, pa sam od njih odustao. To je ta alhemičarska crta u meni. Uvijek sam nešto bućkao.
NN: Drugovao si s nekim poznatim ljudima sa estrade. Možeš li se sjetiti neke anegdote?
ČUČAK: Čak i Brena ima jednu moju knjigu. Ona je imala koncert u "Skenderiji", a ja sam došao s pokojnom Ivančicom. Imao sam kod sebe knjigu, dvije. Odjednom je nestalo struje. Ona je bila uznemirena, počela je da šeta tamo ovamo. Viknuo sam: "Mala." Kaže ona: "Izvolite." Rekao sam joj: "Lutko, evo tebi moja knjiga pa ti čitaj poeziju i nemoj se sikirati zbog koncerta." A onda se ona nasmijala, drago joj je bilo. Ranije, kad sam pravio reportažu sa Brenom, pitao sam je što se ne uda, a ona je k'o iz topa rekla: "Neće me niko." Shvatio sam da nju stvarno tad niko nije htio ili nije smio.
S Milićem Vukašinović sam isto razgovarao. Goran Bregović voli sa mnom da priča i ima šta da priča, on je isto radoznao čovjek. Prvi intervju sa Zdravkom Čolićem sam ja napravio.
NN: Tvoje pjesme su specifične. Kako nastaju?
ČUČAK: Što se tiče samog pisanja, ne mogu da podnesem pjesme koje su statične. U zadnje vrijeme zovem ih verbalni delikatesi, koristim namjerno stilske greške jer sa dobro složenim stilskim greškama može nastati fantastična pjesma koja izgleda sumanuto, ali na drugo čitanje je super.
NN: Čega sve ima u "Kao nakon dobro obranog bostana"?
ČUČAK: Zapravo je to neka varijanta mene i mog života. Pjesma se zove "Povratak u vigvam", a vigvam nije grad nego indijanski šator. U toj pjesmi se spominje da više volim parče Grejs Keli, nego parče Garija Kupera. U knjizi ima i stih: "Stefan Malarme je bio odličan pisac samo se nije depilirao." Ali malo ljudi zna da je Malarme živio od pisanja za ženske novine. Između tih nekih cinizma, Titovog putovanja na proslavu Perzijskog carstva, zezam se s tim društvom takozvanog komunističkog izobilja, provučena je lirska crta koja se odnosi na moju ženu Ivančicu.
U knjizi sam koristio elemente trivijalne književnosti, ima citata bukvalno iz ženskih ljubavnih romana i ženskih revija koji su tako ukomponovani da izgleda kao da sam ja napisao. Pokušavao sam pomalo u sebi da repujem poeziju. Zašto ne bih bio u nekoj varijanti sa bluzom ili u duhu narodne poezije. Mene toga nije stid.