Čarlsa Simića, američkog pjesnika srpskog porijekla, svrstavaju u red najvećih modernih autora današnjice. Rođen je 1938. u beogradskoj građanskoj porodici, s kojom je emigrirao u SAD početkom pedesetih godina, a na engleskom je počeo da piše poeziju samo nekoliko godina pošto je ovladao ovim jezikom.
Objavio je više desetina pjesničkih knjiga, među kojima je i `Svijet se ne završava`, za koju je 1990. godine ovjenčan i prestižnom Pulicerovom nagradom. U moru nagrada izdvajaju se i priznanja Gugenhajmove i Mekarturove zadužbine, te prevodilačka nagrada PEN-a, a 2005. dodijeljena mu je i nagrada `Grifin`. Kao vrstan prevodilac, prepjevao je veliki broj značajnih srpskih pjesnika na engleski jezik, prezentujući najveći broj njih prvi put američkoj javnosti, a rado je prevodio i mnoge hrvatske i slovenačke pjesnike.
Od 1973. skrasio se u kući na obali jezera u prelijepoj, šumovitoj državi Nju Hempšir, gdje je donedavno predavao američku književnost i kreativno pisanje na lokalnom univerzitetu. Samo prije nekoliko dana Čarls Simić primio je dva veoma važna priznanja.
Američka Kongresna biblioteka ga je imenovala na funkciju nacionalnog pjesničkog laureata, gdje nasljeđuje Donalda Hala, a Američka akademija pjesnika je Simiću dodijelila nagradu `Wallace Stevens`, koja uključuje novčanu nagradu u iznosu od 100.000 dolara. Poznati pjesnik u intervjuu za `Nezavsne` govori o brojnim nagradama, poeziji i životu u SAD.
NN: Kako se osjećate nakon što ste u roku od nekoliko dana osvojili dva tako važna priznanja?
SIMIĆ: Mrtav sam umoran od stotine telefonskih poziva, mejlova i više od dvadesetak intervjua. Skoro da sam spreman za monašku ćeliju na planini Atos ili pusto ostrvo na Pacifiku.
NN: Da li ste odlučili kako ćete položaj pjesnika laureata iskoristiti za promociju poezije?
SIMIĆ: Od mene se ne zahtijeva da radim bilo šta ukoliko ja to ne želim. Moj posao jeste da budem svoj. Savjetovaću Biblioteku o programima vezanim za poeziju. Pored toga, recitovaću poeziju širom SAD, što inače i radim.
NN: Ranije ste izjavili da Vam je Oktavio Paz bio moralni i intelektualni uzor. Da li je bilo pjesnika na ovim našim prostorima kojima ste se divili i koji su Vam, na neki način, bili uzori?
SIMIĆ: Vasko Popa, Ivan Lalić i Jovan Hristić ne samo da su mi bili bliski prijatelji, već i pjesnici kojima sam se duboko divio i od kojih sam učio. Mnogo mi nedostaju.
NN: Često su Vas svrstavali u nadrealiste iako ste Vi svojevremeno izjavili: `Cilj mi je da pišem poeziju koju bi i pas mogao da razume.`
SIMIĆ: Baš kao i brojni moji savremenici, i ja sam bio zainteresovan za nadrealizam kada sam bio mlad, ta etiketa je ostala iako to više definitivno ne opisuje moju poeziju.
NN: Prevodili ste srpske pjesnike, od Vaska Pope do Novice Tadića, ali nikada niste pokušali da prevedete sopstvena djela na srpski jezik. Zašto?
SIMIĆ: Pokušao sam, ali jednostavno nisam uspio. Znam sve riječi, ali poslije 54 godine nekorištenja jezika, i to u svakodnevnom govoru, više nisam siguran da li su to baš najbolje riječi, najbolji idiomatski izrazi koje bih upotrijebio.
NN: Jednom prilikom ste rekli da Vas raduje što nikad nećeti postati Matija Bećković. Da li time mislite da je nacionalna poezija nešto što koketira sa nacionalizmom koji izdiže jedne u odnosu na druge, kolektiv nad pojedincem?
SIMIĆ: Nikada nisam težio da svojom poezijom predstavljam bilo koga ili bilo šta. Primjera radi, Vitman i Ginsberg su vidjeli sebe kao glas naroda. Za mene, poezija je kada se jedno osamljeno ljudsko biće obraća drugom osamljenom ljudskom biću. Dakle, za mene to nije toliko pitanje nacionalizma, već rezultat filozofske perspektive.
NN: Pisali ste protiv nacionalizma, rata, Slobodana Miloševića. Mislite li da je narod na ovim prostorima izvukao pouku iz stradanja koja su mu se desila ili ljudi nikada ne uče na sopstvenim greškama?
SIMIĆ: Uopšte nije bitno koliko je loš jedan nacionalni lider, jer se sve njegove glupe odluke zaboravljaju čim se nazove nacionalistom. Mi Amerikanci znamo sve o tome. Ljudi širom svijeta ne žele da priznaju da su lakovjerni sljedbenici nekoga ko je počinio grijeh zločina u njihovo ime. Rijetko kada bilo šta naučimo iz istorije.
NN: `Poezija je uvek mačji koncert pod prozorom sobe u kojoj se piše zvanična verzija stvarnosti.` Da li ova Vaša izjava govori da angažovana poezija nema moć da utiče na stvarnost?
SIMIĆ: Poezija obara onu zvaničnu verziju stvarnosti koju veliki lideri i njihovi sljedbenici izmišljaju. Govori istinu o tome kako je živjeti u ovom svijetu.
NN: Prošle godine ste poslije niza godina posjetili Beograd. Možete li uporediti kako je biti pjesnik u Americi, a kako u Srbiji?
SIMIĆ: Zaista ne mogu - osim da kažem da su pjesnici u obje države prilično marginalne figure.
NN: Šta je za Vas poezija? Je li ona oda životu, pokušaj razumijevanja sebe i svijeta ili...
SIMIĆ: Sve to što ste spomenuli, plus doživotna potreba da se napravi nešto što mi je do sada uvijek izmicalo - istinski predivna pjesma.
NN: Da niste postali pjesnik, čime biste se danas bavili?
SIMIĆ: Volio bih da imam jednu malu prodavnicu gdje bih prodavao vrhunska vina, razne vrste sireva, salame, kobasice, sušenu šunku i slične stvari. Šta može biti bolje od toga?