BANJALUKA - Predstava "Čelične magnolije" pisca Roberta Harlinga, u režiji Ane Grigorović, premijerno je izvedena u subotu uveče u Narodnom pozorištu Republike Srpske (NP RS), a šestočlani ženski ansambl ove kuće, slobodno možemo reći, briljirao je na sceni "Petar Kočić".
Riječ je o svjetski poznatoj drami premijerno izvedenoj u Sjedinjenim Američkim Državama 1987. godine, koja je dosad igrana u dvadesetak zemalja svijeta, a koja ima i nekoliko filmskih adaptacija, od kojih je najznačajnija ona Herberta Rosa iz 1989. godine.
Provjereno dobrom i potresnom tekstu, napisanom nakon što je Harlingova sestra umrla od dijabetesa, ovaj put, svim drugim segmentima predstave, valjalo je parirati i u nacionalnom teatru Republike Srpske.
Kako je komad smješten u ženski frizerski salon osamdesetih godina prošloga vijeka, tako je u tom duhu trebalo osmisliti muziku, scenografiju, kostime. Taj posao uspješno su riješili Petar Bilbija (muzika), Marko Bilbija (scenografija), te Ivana Ristić, koja je uradila čak 24 kostima za šest likova.
Dakle, stvoreni su svi preduslovi za igru u kojoj je, slobodno možemo reći, izvučeno ono najbolje iz šest glumica.
Rediteljka Ana Grigorović uspjela je pronaći ravnotežu između statično-dinamičnog mizanscena, gradacije i emocionalnosti pjesničkog jezika, u ovom slučaju dramskog teksta, te u njenoj postavi našle su se Slađana Zrnić, Dana Poletan, Snježana Mišić, Božana Kukilo, Dragana Marić i Vedrana Mačković.
Komad je raspoređen u četiri, međusobno bliska, perioda koja prate razvoj bolesti i borbu Šelbi Itenton Lečeri, te požrtvovanost, krah, tragediju i čvrstinu njene majke Meri Lin Itenton.
Dana Poletan u ulozi kćerke, a naročito Slađana Zrnić u ulozi majke, publici otkrivaju sloj po sloj ovih likova vajarskim umijećem, sve dok ne dobijemo savršene figure od krvi i mesa, čije su frizure, čitajmo spoljna dekoracija, posljednje čemu se divimo.
Frizure su samo povod za druženje ovim damama koje ponekad, u sudaru karaktera, prigovore određenu površnost jedna drugoj, tako da dobar dio komada obiluje komičnim elementima, ali sve one pored toga što su pričalice, i te kako umiju da slušaju ili da se nađu jedna drugoj u nevolji.
Najstarija od njih je Vizer (Vedrana Mačković), koja prezire pobožnost, turiste, bivše muževe, koga i šta sve ne. Ona tvrdi da nije luda, već samo loše raspoložena posljednjih četrdeset godina. Takođe, ona starijoj Itentonovoj, u jednom od naleta lošeg raspoloženja, otkriva kako je ispočetka mislila da je luda, pa da je mazohista, te da sada vjeruje kako je u božjoj misiji. To sve govori jer se Itentonova udala za njenog prvog komšiju sa kojim je u vječito lošim odnosima. Međutim, kada kćerki komšija uznapreduje bolest, Vizer odbacuje svoju antireligioznu fasadu i spušta gard koji je bio usmjeren prema ostatku čovječanstva, u maniru Balaševićevog stiha "svako od nas ima svog malog boga kom se potajno moli".
Odbacivši spoljni sloj, čak i čelična Vizer otkriva koliko je spremna na solidarnost, u smislu da i ona u sebi gaji nježnu magnoliju, dok se ostale žene uglavnom razvijaju u kontrasmjeru, pokazujući koliko mogu biti čelične uprkos svojoj krhkosti, nježnosti i sklonosti ka romantičnom.
Od najstarije Vedrane Mačković, pa do najmlađe glumice u ovom komadu Božane Kukilo, koja se pokazala kao ravnopravna članica ansambla i veliko otkrovenje ove predstave, svih šest glumica zaslužuje pohvalu.
Po jedna Truvi, kakvu je igra Snježana Mišić, vjerovatno radi u svakom frizerskom salonu u gradu, a svaki grad ima bar jednu bivšu prvu damu i malo emancipovaniju gospođu ministarku od one iz Nušićevog doba, kakva je Kleri Dragane Marić.
Za pozorišne sladokusce, svakako, još jednu sjajnu ulogu odigrala je prvakinja drame Slađana Zrnić i već pomenuta Dana Poletan, kojoj je ovo do sada zasigurno najvažnija pozorišna rola, tim prije jer se oko njene Šelbi vrti cijela priča.
Prvobitna namjera pisca da "Čeličnim magnolijama" sačuva uspomenu na svoju sestru i ovaj put se pokazala uspješnom, jer je autorski tim predstave prepoznao iskrenost, potrebu i dubinu teksta, da bi sve to prenio na publiku.
Ova predstava ne zadire u politički, istorijski ili treći sličan kontekst vremena o kojem govori. Njena tema je svevremena.
"Većina majki samo jednom ima priliku da pokloni život svom djetetu. Ja imam priliku da to uradim dvaput", jedna je od replika iz predstave, koja ima još veću težinu kada znamo da je piščeva majka njegovoj sestri zaista donirala bubreg za transplantaciju.
"Čelične magnolije" zapravo su jedan od najljepših oksimorona svjetske književnosti dvadesetog vijeka, a ovaj naslov izveden u Narodnom pozorištu Republike Srpske postao je predstava bez loše karike.
Nakon dužeg vremena na maloj sceni najznačajnijeg teatra u Republici Srpskoj dobili smo priču koja se tiče svih nas.
Muškarci će na ovu predstavu dolaziti iz čiste znatiželje da zavire u ženski frizerski salon, a ukoliko ne znaju o čemu se radi, dobiće priču o svojim majkama, sestrama, ženama, koja će ih potpuno razoružati i ostaviti bez teksta.
Žene će pak hrliti u pozorište da vide i čuju priču o sebi, jer ovo i jeste suštinska priča o njima - od kozmetičke, do dubinske, iskonske ljepote.
