Nadarena i u svijetu sve poznatija bh. rediteljka, Sarajka Aida Begić, dva puta je sa svojim filmovima bila na jednom od najprestižnijih evropskih filmskih festivala, onom u Kanu. Prošle godine je "pobrala" više od deset nagrada za prvi dugometražni igrani film "Snijeg". Takođe, njena dokumentarana ostvarenja "Prvo posmrtno iskustvo i "Sjever je poludio" prikazana su na brojnim filmskim smotrama planete.
"Mislim da je 'Snijeg' priča koja donosi jedan aspekt koji do sada nije pokazan u domaćem filmu", kaže Aida Begić, koja je filmsku i pozorišnu režiju diplomirala na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu 2000. godine.
NN: Sa 19 godina počeli ste režirati u pozorištu. Ipak, najveći dio Vaše karijere posvećen je filmu ili projektima vezanim za celuloidnu traku. Kojem radu ste Više naklonjeni i zašto?
BEGIĆ: Na kraju sam se opredijelila da radim film, iako je moja prva ljubav pozorište. Ali ono što mi u filmu više odgovara jeste brži tempo i ritam rada. Ipak su uslovi u bh. pozorištu još prilično loši, mada nisu ni u filmu idealni. Vremenom sam se "zaljubila" u film i čini mi se da se tu najbolje izražavam.
NN: Koliko predstava ste režirali u pozorištu?
BEGIĆ: Samostalno sam tokom studija režirala četiri predstave. Dosta sam asistirala u pozorištu raznim rediteljima. Radim sa profesorom Harisom Pašovićem koji je naš najbolji pozorišni reditelj i bila sam asistent na jednoj njegovoj predstavi tako da sam s pozorištem ostala u nekoj vrsti veze.
NN: Kao čest gost na mnogim filmskim festivalima, možete li reći kakav je odjek ovdašnjeg stvaralaštva u tom svijetu? Da li smo subjektivni kada kažemo da se u BiH snimaju, uglavnom, dobri filmovi?
BEGIĆ: U BiH se jako malo filmova snima. Imamo nekoliko odličnih filmskih autora. Zapravo, uspjeh kinematografije ipak počiva na naporu pojedinca. Još ne možemo govoriti o nekoj kinematografiji koja je u usponu, jer je produkcija jako mala. Nadam se da ćemo ubrzo imati i 10 snimljenih filmova godišnje, pa ćemo onda moći govoriti o nečem što je ozbiljnija i kontinuirana filmska produkcija. Sad još tu postoje velike pauze između dobrih filmova koji se pojavljuju i koji naprave neki uspjeh u svijetu.
NN: Koliko je bh. podneblje interesantno kada je u pitanju kinematografija?
BEGIĆ: Mislim da imamo fantastične, jako važne priče da ispričamo. Čini mi se da je kod nas svaki čovjek potencijalna filmska priča. Tako da smo u tom smislu veliki potencijal, ali imamo neke druge stvari koje nas još usporavaju i onemogućavaju nam da sav taj potencijal iskoristimo u pravom smislu te riječi.
NN: Kako sa današnje distance gledate filmove koje ste snimili prije "Snijega"?
BEGIĆ: Za mene je režija jedna vrsta samospoznajnog procesa i autorefleksija. Tako da kad pogledam neke svoje prethodno radove, onda kao da sebe vidim u ogledalu u nekoj prošlosti. Tako da čovjek zaboravi neke teške trenutke koje je imao dok je radio i neke greške sebi oprosti. Uvijek rado pogledam većinu svojih radova bez obzira jesu li dobri ili nisu.
NN: U svijetu je generalno malo žena koje se bave režijom. Postoji li predrasuda prema ženama u ovom poslu?
BEGIĆ: Mislim da postoji generalno predrasuda prema ženama čija profesija podrazumijeva da se nalaze na vrhu nekog tima. Znači da budu šef nekoj ekipi. Međutim, znanjem, upornošću i potvrdom da znate dobro raditi svoj posao, kandidirate se da te predrasude nestane.
NN: Vaš suprug Erol Zubčević je direktor fotografije. Da li je dobro miješati ljubav i posao?
BEGIĆ: Mi smo sve moje projekte radili zajedno. Radimo zajedno od mog diplomskog rada "Prvo smrtno iskustvo", tako da nekako te dvije stvari ne miješamo koliko god je to moguće. U poslu se trudimo da budemo profesionalci i da komuniciramo kao rediteljka i direktor fotografije, a ne kao bračni par.