Dajana Josipović, rediteljka sa beogradskom adresom i dobojskim porijeklom, večeras, 24. decembra u 20.30, na sceni "Petar Kočić" Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS) u Banjaluci, postaviće predstavu "Srećno nam, Adi".
Predstava je rađena po motivima filma "Good luck to you, Leo Grande!", a pored režije, Josipovićeva potpsuje i adaptaciju filmskog scenarija. U komadu igraju Nataša Ivančević, Ilija Ivanović i Ana Vinčić, a uoči premijere rediteljaka je govorila za "Nezavisne".
NN: Koliko su trajale probe i kakva je bila saradnja s ansamblom NP RS?
JOSIPOVIĆ: S probama smo počeli 3. novembra i, evo, na scenu izlazimo 24. decembra. Saradnja je bila fenomenalna. Dočekao me je divan tim ljudi. Otvorili smo aktuelna društvena pitanja i teme, koje problematizuje ova predstava. Načelno, predstava se bavi ženskim tijelom, ženskom i muškom seksualnošću, slobodom i prihvatanjem. Glumci s kojima sam sarađivala Nataša, Ilija i Ana bili su sjajni saradnici otvoreni za istraživanje, što je meni kao reditelju najvažnije.
NN: Da li je adaptacija filmskog scenarija bila Vaš ili prijedlog uprave?
JOSIPOVIĆ: Prijedlog je došao od strane uprave Narodnog pozorišta, što je mene vrlo obradovalo, s obzirom na to da dijelim interes za te teme, tako da smo se usudili da idemo putem adaptacije. Najspecifičnije u adaptaciji jeste što sam to prebacila u balkanski kontekst. Iz tog razloga mislim da će predstava sa publikom mnogo provokativnije da komunicira. Ta problematika, koja je univerzalna, postaje mnogo ličnija kada gledate predstavu koju izvode glumci kroz likove koji dolaze sa ovih prostora, jer počinjete da vjerujete da se sve to može desiti i ovdje. Kada gledate film, to se dešava tamo negdje daleko i odvojeno od vas pa onda se možda kritizerski prema tome postavljate. Ja bih voljela da se u ovom slučaju publika postavi prvenstveno iskustveno.
NN: Smatrate da je predstava dobila na snazi, jer je radnja prebačena ovdje?
JOSIPOVIĆ: Smatram, zato što smo mi ipak jedno patrijarhalno društvo. Generalno, zapadna civilizacija je tako formirana, ali na Balkanu, naročito na ovom prostoru, mislim da patrijarhat kroz svoje rigidne, morlane, društvene norme, koliko pritišće ženu, toliko pritišće i muškarca. U tome je srž adaptacije; šta se desi kada pomjerimo funkciju ženskog tijela koje je ovdje postavljeno kao teren discipline i ćutanja i ženske seksualnosti koja je pasivna recepcija muške seksualnosti. Šta se desi kada pomjerimo takvu poziciju ženske seksualnosti na poziciju aktera želje, u osvajanju prava na želju? Šta se desi tad i šta se desi, kada sa druge strane, imamo predstavnika muške seksualnosti, odnosno predstavnika muškog svijeta Adija, koji nam predstavlja jednu specifičnu vrstu muževnosti. Ta muževnost nije na liniji tradicionalne i konzervativne na koju smo mi navikli i koju očekujemo vrlo rano od muškarca, još kad je možda čak i u materici.
NN: Mislite li da je glavni pokretač radnje, u ovom slučaju, odluka da Vera sebi ispuni želju seksualne prirode u zrelim godinama, posljedica odrastanja i djelovanja u nametnutim normama patrijarhata ili je to više samokritika zbog nezadovoljstva načinom na koji je provela život?
JOSIPOVIĆ: Mislim da je to vrlo povezano, s obzirom na to da je Vera Aleksić žena koja je došla u šezdesete godine, kada je svoju djecu ispratila na puteve autentičnosti i slobode, kada je, nažalost, sahranila muža i kada je već njena profesorska karijera, pošto je ona profesorica srpskog jezika i književnosti, došla pred sami kraj. Ono što shvata Vera jeste da je svoj život na neki način provela u ispunjavanju funkcionalnih uloga, tako da s jedne strane patrijarhalni sistem žensko biće postavlja od rođenja u uloge. Sa druge strane, kako se civilizacija razvija, kako se razvija nauka i psihološka svijest, Vera zapravo osvješćuje da ništa za sebe nije uradila. Mislim da je najveći sukob u tome kako svijest koja se ne uklapa i koja možda ne doprinosi razvijanju patrijarhata, zapravo, može da se sprovede u djelo u društvu koje je fundamentalno patrijarhalno. Ono što je nju vaspitalo, a to su upravo patrijarhalne norme, sudara se sa sviješću o tome da sebe kritički sagledava. Na kraju krajeva, kritika kao takva, samokritika u ženskom smislu, je isto tako jedan od imperativa patrijarhalnog sistema. Žena stalno sebe popravlja i preispituje postavljajući pitanja da li je dobra dugome i drugima uopšte, a ne da li je dobra sebi. Ovdje se dešava jedna samosvijest koja treba da probije neke granice i okove u koje je postavljena.
NN: Kada smo kod tog ženskog pitanja, nedavno ste radili i mjuzikl "Žene (ne) idu u raj", jednu sasvim drugačiju formu. Kakvi su tu bili izazovi i koliko ste zadovoljni reakcijama nakon nekoliko izvođenja?
JOSPOVIĆ: To je autorski projekat koji je već bio zamišljen u kom pravcu bi trebalo da ide i ja sam tu kao reditelj zapravo samo usmjeravala jednu misao koja je potekla od autorke projekta. Forma kao takva i mjuzikl kao takav, za razliku od psihološke drame, dosta je rasterećujuća i na jedan možda olakšaniji način otvara pitanja koja se tiču isto tako žene i svijesti o sebi, samo što taj mjuzikl postavlja pitanje da li moramo zaista da umremo da bismo bili u paklu ili mi kao živi živimo pakao, s obzirom na to da nikako ne uspijevamo da dođemo u kontakt sa sobom. Rad na ovoj predstavi bio je mnogo kompleksniji i meni mnogo bliži kao reditelju. To je više moje pozorište, nego mjuzikl kao forma ili kao žanr. U suštini, ženske teme su neiscrpne teme, pogotovo na ovim prostorima, gdje smatramo vrlo važnim da se priča o tome. Svakako će publika nešto naći i u tom mjuziklu i u ovoj predstavi za sebe, ali pitali ste me da li sam zadovoljna. Zadovoljna sam reakcijama i mlađe i starije publike.
NN: Prije mjuzikla ostavili ste svoj rediteljski potpis u dva beogradska i u jednom pozorištu u Kikindi. Od ta tri iskustva rada sa glumcima, koja predstava je, uslovno rečeno, najviše iskristalisala Vaš rediteljski rukopis?
JOSIPOVIĆ: Hajde da krenemo od početka, od Beograda. Predstava "Rake" u Beogradskom dramskom pozorištu, rađena je po tekstu Sofije Dimitrijević. To sam radila sa cijelom jednom klasom glume i to je bila moja diplomska predstava. Poslije sam radila "Siročad" Denisa Kelija sa mojim kolegama u Teatru "Vuk", odnosno Ustanovi kulture "Vuk Karadžić", koja je isto tako jedna psihološka drama, a onda sam radila i jednu socijalnu tragikomediju u Kikindi - "Heroj nacije" Ivana Lalića. U svakoj od te tri predstave postoji nešto što ćete vidjeti i u ovoj predstavi, nešto što je možda već trag nekog mog autorskog potpisa, a to je da uvijek nastojim ono što je naizrecivo, ono što se ne može lako artikulisati, da to predstavim i da tom dam oblik. Za mene je to pozorište. Jako volim da istražujem pozorište kao medijum i kao sredstvo oblikovanja i artikulacije onoga što u svakodnevnom govoru i svakodnevnom životu osjećamo, ali ne osjećamo kao materijalno i ne možemo da ga definišemo i oblikujemo, tako da u svakoj od te tri predstave postoji jedan sloj koji vrlo dobro i slikovito govori o onom što je suštinski problem. Jezik pozorišta je univerzalan i u njemu uvijek ima prostora da se nešto što je duboko u vama, istjera napolje. Pozorište bi trebalo da istjeruje napolje ono što ljudi u jednom realnom životu potiskuju iz raznoraznih razloga.
NN: Kao jedan vid psihoterapije?
JOSIPOVIĆ: To je tačno. Mislim da je predstava "Srećno nam, Adi" za sve nas, za glumce i za kompletan autorski tim, bila jedno terapijsko iskustvo. Ja osjećam da kao reditelj idem u tom pravcu. Volim da prođem jedan proces izlječenja kroz predstavu.
NN: Zanimljivo je da ste prije studija režije, završili i studije književnosti. Koliko Vam je književnost dobra podloga i koliko danas pomaže, ako ni u čemu drugom, bar u adaptacijama tekstova?
JOSIPOVIĆ: Književnost mi je vrlo pomogla i pomaže mi. Književnost kao temelj mog bića je možda bila i najznačajniji faktor u izboru da nastavim da se bavim režijom. Zašto? Ono što mene zanima u književnosti, zanima me i u režiji, a to je fenomen. Recimo, ono o čemu bih pisala naučni rad, ono što bi me privuklo teorijski u analizi nekog djela, isto to me privlači i u analizi djela koje treba da se postavi i da se igra. Sagledavanje ljudskog fenomena koji se problematizuje kroz neki književni materijal mi je zanimljivo preispitivati iz ugla teorijske analize i praktičnog oslikavanja, jer režija, po mom mišljenju, jeste jedna praktična slikajuća igra. Kada studirate književnost, suočavate se sa raznim stilovima pisanja, sa raznim uglovima sagledavanja ljudske prirode i bilo je interesantno početi adaptaciju, prethodno imajući širinu poznavanja psihologije likova i adaptirati to na način da bude čitljivo, da bude govorljivo i sagledati ipak kontekst i ubaciti kontekst ovog društva kroz dva lika. To je srž zapravo svake adaptacije, da provučete društveni kontekst prostora na kojem pravite predstavu kroz likove, da bi obrnuto, kada predstavu gleda, kroz likove publika čitala kontekst. Uvijek krećem od konteksta i, naravno, ako je to vjerodostojno urađeno kroz konkretne ljude u određenoj sceni, ako je to dobro urađeno, onda ćete vi u publici, htjeli to ili ne, ipak dobiti jednu udicu za širu misao koja prevazilazi lično i koja ide u nadlično, koja ide u kontekstualno.
NN: S obzirom na to da živite u Srbiji, kako od tamo vidite pozorišni život u Republici Srpskoj?
JOSIPOVIĆ: Moram da kažem da sam prije deset godina otišla u Srbiju i da sam sad povodom ove predstave došla u Banjaluku i veoma se lijepo osjećam kod kuće, jako se lijepo osjećam među svojim narodom. Iz kog razloga? Kad god pređem granicu, kao da me preplavi talas inspiracije, zato što se ja režijom bavim isključivo zbog prostora sa kojeg dolazim. Onda vidim da me više inspiriše ovaj, nego prostor u koјеm živim, tako da prostor Republike Srpske i generalno Bosne i Hercegovine je vrlo inspirativan za mene, koja se još obračunavam sa nekim nasljeđima.
NN: A kada je riječ o Vašem rodnom Doboju?
JOSIPOVIĆ: Nažalost, Doboj nema pozorište i ugašen je tamošnji Teatar fest, koji je čak bio meni jedna lijepa referenca dok sam sklapala saradnje u Srbiji. Mnogi moji saradnici, glumci i reditelji sa kojima sam radila, poznaju grad iz kojeg dolazim po Teatr festu. Mislim da je ispustiti Tetar fest, kao kulturnu tekovinu grada i odreći ga se tako lako, najveći kulturocid u Doboju. Ono što me isto tako plaši i rastužuje kao osobu koja je odrasla u dobojskom Centru za kulturu, koji je imao aktivan pozorišni život, jestе što današnja djeca nemaju priliku da tamo gledaju predstave, osim ako ne gostuje određena predstava u jednom adaptiranom, vrlo lošem prostoru Slobomir univerziteta. Da stvar bude još gora, nemamo ni bioskop. Naša djeca gledaju filmove u Gračanici ili u Tuzli, što je zaista strahovito, s obzirom na to da Doboj nije mali grad i da tamo ima vrlo talentovane djece. Pozorište je vrlo važan segment kulturnog života jednog grada. Zašto? Kada vi imate pozorište u jednom gradu, koje je u osnovi svojoj još od Aristotela ogledalo društva, vi hranite kritičku svijet i uslovljavate razvoj kritičke svijeсti dijela naroda koji živi na tom prostoru. Samim tim, ukoliko komunicirate sa kulturnim sadržajem, neće biti lako i ne može biti lako manipulisati ljudima kao da su predstavnici jednoumlja. Zato je pozorište potrebno. Da stalno preispitujemo svoje odluke, da preispitujemo tuđe odluke, da preispitujemo odluke onih koji nam svoje odluke kao idealna i jedina rješenja nameću.