Prva knjiga Danijela Simića "Intervju sa Radovanom Karadžićem" nagrađena je u rukopisu nagradom Ministarstva prosvjete i kulture RS. Knjiga je na sebe u kratkom roku skrenula veliku pažnju javnosti zbog provokativnog naslova. Naziv i autorova vješta marketinška kampanja koja prati knjigu pretvorili su je za svega nekoliko dana u jednu od najčitaniji knjiga u Republici Srpskoj.
Riječ je o pričama koje portretišu stvarnost Srpske i pokušavaju odgovoriti na neka provokativna pitanja: zašto Srbi ne mogu/ne smiju predati Radovana Kradžića Haškom sudu, zašto je ovdje tako lako promijeniti/izgubiti identitet, šta je starije kokoš ili jaje... Sve nam je to kroz razgovor pokušao objasniti Simić, čiji je `Intervju sa Radovanom Karadžićem` nedavno `doživio` i svoje drugo izdanje.
NN: Zašto si knjigu nazvao `Intervju sa Radovanom Karadžićem`?
SIMIĆ: Zbirka pripovjedaka se može imenovati na dva načina, glavnom tematskom linijom djela ili po nekoj stožernoj pripovijeci, da je u ovom slučaju bila riječ o prvom, zbirka bi se zvala `Made in Republic of Srpska`. Lično mislim da u knjizi postoje i skandaloznije pripovijetke po naše društvo (Poslanica po Petru), ali je naša društvena svijest regresirala na tabloidni nivo. To je jedina osovina na koju se može osloniti književnost. Otud i ime knjige.
NN: Da li si očekivao ovakav uspjeh? S drugim izdanjem od još hiljadu primjeraka vjerovatno si jedan od najtiražnijih, ako ne i najtiražniji pisac u RS?
SIMIĆ: Jesam. Zato što književnosti nikad nisam prilazio na konvencionalan način. Zato sam književnu karijeru počeo na kioscima, a ne u knjižarama, zato moja knjiga nema prepotentnu cijenu nego se prodaje po danpinških tri KM, kako bi književna (umjetnička) riječ mogla dospjeti do svih.
NN: S druge strane, osim pozitivnih, bilo je i negativnih reakcija? Jesi li i na njih bio spreman?
SIMIĆ: Ono što sigurno nisam očekivao jeste jedinstven bojkot u elektronskim medijima RS, moja knjiga je prećutkivanija u RS nego u Federaciji, po prirodi stvari očekivalo bi se suprotno.
NN: Zašto? Šta je izazvalo toliki zazor? Što to `opasno` piše u knjizi?
SIMIĆ: Osnovni problem je što niko ne čita. Jer semantički dometi naših urednika staju kod korica. Kod nas vlada mediokritetski, provincijski duh nezamjeranja. Osnovna poruka koju su mediji poslali mogla bi se svesti na - mali ne talasaj. U prošlom sistemu pisci su za ovakve prestupe završavali u zatvorima, a danas im se lomi kičma koordinisanom ćutnjom.
NN: Ovo pitanje nema direktne veze s knjigom, ali pošto se tolika pompa digla oko pominjanja Radovana Karadžića, kakav je u stvari tvoj stav o njemu?
SIMIĆ: Da li je u pitanju ratni zločinac ili heroj nije pitanje na koje treba da odgovaram ja nego sud. U vrijeme dok je on vladao pamtim da sam kao tinejdžer urlao da bih bolje vodio državu od njega. Srbima je radom Haškog suda učinjena medvjeđa usluga, jer im je uskraćeno pravo i obaveza da sami preispituju svoje istorijske ličnosti, a samom Radovanu K. najveća moguća protekcija. Srbi su poznati kao narod koji ubija careve, što svoje što tuđe.
NN: Ovih dana smo u pisanim medijama mogli nabasati na termin `projekat Simić`? Opet neki tvoj marketinški trik? O čemu se radi?
SIMIĆ: Kod `nebeskog naroda` još vlada zakon `niko nije prorok u svom selu`, dok je u `tamnom vilajetu` prevaziđen `ne pravi se od govana pita`. Nemamo para da snimamo filmove, ne vidim zašto se ne ulaže u književnost, ulog manji, a rezultat jači. `Projekat Simić` je pokušaj grupe altruista da se stvori jedna naoposlom domaća zvijezda, meni je malo neprijatno što sam to sad ja, nadam se da će sljedeći put biti neki glumac.