Dara Sekulić rođena 1931. godine i spada među rijetke književnike koji su svoj put u književnosti probijali između dva rata. Zastupljena u brojnim antologijama u zemlji i svijetu, ova pjesnikinja je dosad objavila više knjiga poezije i izabrana djela, a njeno stvaralaštvo potvrdile su i brojne nagrade, među kojima Zmajeva nagrada i nagrada "Savo Mrkalj".
Svoju novu knjigu "Sretna skitnica" promovisala je i u Banjaluci, a za "Nezavisne" je otkrila šta ju je inspirisalo da piše i šta joj je pomoglo da se dugi niz godina održi na našoj književnoj sceni.
NN: Za Vas kažu da ste pjesnikinja ljubavi i čistog ljudskog srca. Kako Vam to uspijeva s obzirom na tragediju koju ste doživjeli u životu i uopšte na tragičnost življenja na ovim prostorima?
SEKULIĆ: Vjerovatno je to stvar ljudske naravi. Mislim da čovjek koji je mnogo bolovao razumije one koji boluju i čovjek koji je mnogo stradao razumije one koji stradaju. Nažalost, živimo u vremenu gdje ljudi mnogo boluju, mnogo stradaju, a možda je to i bijeg, spas. Nemoguće bi bilo živjeti kada bismo plakali nad svime što nam se događa, jer život ipak nije samo plač, u svijetu ima dobrote. Okrenuta sam prirodi, mnogo živim u šumama, pored voda, i na taj način nastaje moja poezija. Taj svijet koji ima jedan čudan jezik, šumove, tonove, boje, to je moj svijet, blizak mi je i s njim mogu da razgovaram. Sve moje zadnje knjige su inspirisane prirodom. Primijetila sam da ljudi imaju jaku potrebu da govore, ali više niko nikog ne sluša. Tako se i meni događalo, da pričam, a to ode u tutanj, onda ja to radije kažem drvetu, ono me na neki način ipak sasluša.
NN: Koliko ima autobiografskog u Vašoj poeziji i da li pisac uopšte može pobjeći od sebe u stvaralaštvu?
SEKULIĆ: Mislim da je to nemoguće jer vjerovatno nijedan pisac od toga ne bježi, samo na različite načine navlačimo maske i na različite načine izražavamo sebe. Nedavno sam bila na književnoj večeri Časlava Miloša, koji piše djela kao svoj lični dnevnik. Marina Cvetajeva je govorila: "Moje pjesme su moj dnevnik." Znači, toga se ne treba stidjeti. Ako su jedna velika Marina Cvetajeva i jedan nobelovac kakav je Časlav Miloš pravili poetske dnevnike, mogu samo da se zapitam da li sam dorasla tome.
NN: Objavili ste knjigu "Brat moj Tesla", u kojoj pišete poeziju inspirisanu Nikolom Teslom. Šta Vas je fasciniralo u njegovom liku?
SEKULIĆ: S obzirom na to da sam išla u Gimnaziju u Karlovcima, možda sam sjedila u istom razredu gdje i Tesla, jer jedno vrijeme mi je profesorica bila jedna gospođa kojoj je profesor bio Tesla i koja me jako voljela iako sam bila loš đak iz fizike. Govorila je: "Biće nešto od tebe." A prevarila se...
Mnogo dodirnog ima između nas dvoje. Tesla je jako teško probijao svoju misao i rad, a i ja sam vrlo strpljivo čekala da se potvrdim kao pjesnik. Nije život bio naklonjen ni njemu ni meni, on je prepoznatljiv po jednoj patnji i strpljivom radu, koji sam i ja imala. Tesla je, naravno, bio okrenut samo svom radu, a ja sam okrenuta i socijalnom radu i djeci koju sam sama hranila, poeziji, mladosti, ljubavima dok su one trajale i dok su htjele da traju. Htjela sam da traju do smrti, ali mi se nije posrećilo. Moje pjesme su inspirisane njegovim istinskim stvaralaštvom, njegovom ljubavlju prema rodnom kraju, bratu, majci koja je bila stvaralac, jer je ona tada pravila kućne aparate koji su joj bili potrebni, a mi ih i danas koristimo.
NN: Da li Vas je još neko uspio zaintrigirati poput njega?
SEKULIĆ: Mnogi filozofi su me fascinirali upravo u "Sretnoj skitnici". Prvi dio se zove po Herodotu. Koliko me fascinirala, toliko me i užasnula vječna istina jer je on u istoriji zabilježen kao istoričar pa se ne zna da li on bilježi istoriju ili mitologiju. Zapanjilo me to koliko je zla i užasa bilo i u vremenu i u svijetu koji je, danas gledano, bio malen. Koliko se zla skupilo u toj jednoj Perziji i tim narodima koji su tada bili ono što smo i mi bili prije desetak godina. Na neki način jeli jedni druge i tu se ljudska istorija ponavlja.
Nije bitno da li nosite zlatni nakit ili onaj kupljen na Baščaršiji, jer to ne pokazuje ništa, ne pokazuje nikakve čovjekove vrijednosti.
NN: O čemu govori Vaša najnovija knjiga "Sretna skitnica"? Šta Vas je inspirisalo da je napišete?
SEKULIĆ: Inspirisali su me nemiri, tako se i zove jedna pjesma u knjizi, a i ljudi koji skitaju, samotnici, nesrećnici.
Nazvala sam je "Sretna skitnica" upravo zato što sam mnogo za ovih zadnjih deset godina promijenila staništa, kreveta, ljudskih lica, gradova, sela, aviona, bombardovanja. To sve sam nazvala "Sretnom skitnicom", jer smo imali sreću da sve to preživimo, a mnogi nisu.
Poezija kao ispunjenje života
NN: Ako je novinar dobro zabilježio Vaše riječi, na dodjeli Vidovdanske povelje ste, između ostalog, izjavili da je knjiga "Brat moj Tesla" posljednja koju ste objavili, ali ne i posljednja koju ste napisali. Poslije ste ipak objavili "Sretnu skitnicu". Zašto? Hoćete li još objavljivati?
SEKULIĆ: Kada je bila promocija mojih izabranih djela, nekako sam se rastužila. Iako je bilo prelijepo, osjećala sam se kao da me sahranjuju. A onda sam se zainatila pa sam poslije toga napisala četiri knjige, koje su objavljene. Malo sam se uplašila na početku, imala sam malo vremena za poeziju, puno sam radila, svoje najbolje pjesme sam tada prespavala jer sam bila preumorna. Ovo vrijeme pripada samo meni i ono mi se posrećilo, ispunilo se onim što je najljepše u mom životu, a to je poezija.