Dejan Projkovski, jedan od vodećih pozorišnih reditelja u regionu, imaće trostruku ulogu na predstojećem, 23. Teatar festu "Petar Kočić", koji je najavljen od 4. do 10. jula u Narodnom pozorištu Republike Srpske.
Premijera predstave "Genetika Glembajevih", koju radi po tekstu svog makedonskog kolege Venka Andonovskog i sa ansamblom domaćina festivala, odnosno sa glumcima NP RS, u nedjelju uveče otvoriće festival, dok će Tolstojeva "Ana Karenjina", koju je radio s ansamblom Novosadskog pozorišta (Újvidéki Színház), malim teatrom iz Novog Sada na mađarskom jeziku, 10. jula zatvoriti festival. Obje ove predstave igraće van takmičarske konkurencije, tako da će Projkovski biti i član žirija festivala. O najnovijem komadu koji radi i generalno o pozorišnoj umjetnosti, ovim povodom govorio je za "Nezavisnim".
NN: "Genetika Glembajevih" otvoriće ovogodišnji Teatar fest. Ovo je Vaša druga saradnja sa ansamblom Narodnog pozorišta Republike Srpske. Ovdje ste već radili predstavu "Derviš i smrt" Meše Selimovića. Da li je drugi put lakše raditi na istom mjestu ili to nema neki uticaj?
PROJKOVSKI: Mislim da je sada lakše zato što se poznajemo, imamo nekakvo povjerenje jedni u druge i brzo smo se objedinili oko ideje i oko jezika predstave. Uvijek kažem da pozorište u kojem sam ranije radio osjećam kao porodicu. Svaki pozorišni čovjek, pogotovo reditelj, kada ide u drugu zemlju, pozorište mu je porodica u toj zemlji. Nakon ozbiljnog procesa koji smo imali u "Dervišu", sada se osjećam kao čovjek koji se vratio kući, među svoje, ali u smislu ljudi koji vjeruju u isto kao i ja, da možemo pozorištem prije svega mi postati bolji ljudi, a onda i da stvaramo ljepotu i pobjeđujemo ružno oko nas.
NN: Pretpostavljam da u tim procesima rada uvijek dobijate nova pitanja u odnosu na ona početna koja ste imali na čitaćim probama.
PROJKOVSKI: Kad publika gleda predstavu, ona postavlja pitanja i svaki čovjek iz sale na njih odgovara. Svaki gledalac u svojoj glavi piše svoju pripovijetku, tako da mislim da će svako na kraju izaći sa svojom intimnom pričom u zavisnosti od odgovora. U ovoj priči smo pokušavali do srži, do bola, da otkivamo stvari, da pronađemo fatalnost emocija. Jednostavno, tražili smo istinu. Kao što Al Paćino kaže: "Mi glumimo u životu, a u umjetnosti tražimo istinu." Ta misao je veoma važna. Sa druge strane, što duže smo radili, pitanja koja su se otvarala bila su gdje je savremeni čovjek danas, u šta mi vjerujemo, čemu se nadamo i šta bi trebalo svi da budemo da bismo imali pravo da kažemo: "Da, ja sam čovjek." Zapravo, ta ljubav, kad kažemo da vjerujemo i da volimo, često ne razmišljamo šta je suština tih riječi. Zapravo, mi samo bacamo neke riječi a ne pronalazimo suštinu. Bavili smo se tim stvarima, da što više radimo na demistifikaciji stvari i na demistifikaciji čovjeka i zapravo ponovo i ponovo naša predstava pokazuje da čovjek, nažalost, nikad ne nauči lekcije i da kao Sizif uvijek iznova okreće taj krug.
NN: S obzirom na to da predstava obrađuje savremeni trenutak, ko su današnji Glembajevi i koliko se oni razlikuju od onih iz vremena Miroslava Krleže?
PROJKOVSKI: Mislim da ovi današnji žele probuditi zlo u dobrom čovjeku. Ignjat Glembaj kaže: "Loš čovjek je loš čovjek", ali kako probuditi zlo u dobrom čovjeku ili od žrtve učiniti zvijer, odgovor je na pitanje ko su savremeni Glembajevi. Ostalo je potpuno isto i u vrijeme Krleže i danas, samo je drugačija ambalaža.
NN: Venko Andonovski kaže da je glembajevština mašinerija zla i niskih pobuda. Koliko je kultura imuna na to zlo, da li je izolovana ili je u istoj mašineriji kao ostale sfere društva?
PROJKOVSKI: Kultura, a pogotovo pozorište je ogledalo života. S jedne strane, u pozorištu vidjećete pravo lice društva, sa druge strane pozorište danas bi trebalo da ima dovoljno hrabrosti da proba definisati stvari i, ako ne, bar da postavi pitanja. Mislim da je teško i otvoriti neke teme i postavljati pitanja. Ja nikad ne radim predstave iz pozicije da smo mi najpametniji, da ispričamo ljudima šta i kako treba. Zato kažem da je važno da pozorište živi trenutak, da je pozorište kao život, kao tren, da uvijek živi sada i tu. Pozorište ima sadašnjost i prošlost, ono nikad nema budućnost, ono je uvijek trenutak kao i život, prosto prolazi. Vrlo je važno, ako je već pozorište trenutak, da mi taj trenutak živimo i dišemo sa ljudima oko nas. Uvijek i mojim studentima pričam da nikad ne zaborave, u bilo kojem gradu da se nađu i kad hodaju ulicama, da su svi ljudi oko njih njihova publika. Mi se moramo zapitati zašto bi ti ljudi došli na našu predstavu i zašto bi potrošili dva ili tri sata svog života da dođu. Radeći u pozorištu, ponavljam, mi prije svega mijenjamo sami sebe. To je kao ljubav. Daješ sebe beskompromisno i bez matematike jer samo kada mijenjaš sebe, preko svog primjera možeš promijeniti i druge.
NN: Radili ste i na Zapadu i na Istoku, od Amerike, preko Njemačke, Poljske, Francuske, Bugarske do Kine, pa i na ovim našim prostorima u Makedoniji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini. Gdje je najbolja pozorišna klima, a pri tome ne mislim samo na budžet?
PROJKOVSKI: Mislim da je najbolja klima, recimo, u Rusiji po odnosu prema pozorištu kod ljudi koji rade tu i po načinu na koji publika dolazi u pozorište i gleda predstave. Mi na Balkanu imamo probleme da stvorimo sistem. Kod nas su sve incidenti, čak i dobre predstave. Međutim, dobra predstava je uvijek dobra i nađe put do publike gdje god da se radi. Odnos je, naravno, različit u profesionalizmu. Ja mnogo volim kada radim sa kolegama kojima je pozorište smisao života i gdje znaš da preko pozorišta najbolje možeš da izraziš sebe i nervira me kada radim sa ljudima kojima je pozorište samo posao. Pozorište i uopšte umjetnost je savremeno monaštvo. To je jedna misija i svako ko odabere taj pozorišni put, dužan je da to nikada ne izda. U svakom gradu čovjek nađe ljude koji ga oduševe u tom smislu.
NN: Kakav je Vaš utisak o radu u Banjaluci, s obzirom na to da ste ovdje komad "Derviš i smrt", predstavu čiji ansambl broji preko 20 ljudi, radili u jeku pandemije?
PROJKOVSKI: U vrijeme pandemije puno ljudi se povuklo i nekako je radilo vrlo malo pozorišta. Kažu da se pravi prijatelji poznaju u muci. Drago mi je da sam sa kolegama iz Banjaluke pokazao da smo mi pravi prijatelji. U jednom trenutku smo radili samo mi i možda još dva pozorišta u čitavoj regiji. Da vam ne pričam kakve sam poruke dobijao i kako ljudi nisu mogli da vjeruju da smo mi uopšte u jeku pandemije igrali predstavu sa trideset ljudi i sa životinjama, jednu ogromnu produkciju. Mislim da se sve to vidi u predstavi, ta energija, ta snaga, ta želja i borba za život. Meni je "Derviš i smrt", između ostalog, i zbog samog procesa rada jedna od najdražih predstava. Kad nađem ljude koji vjeruju u pozorište isto kao i ja, onda ih zovem posljednjim Don Kihotima.
NN: Kad već pominjete Don Kihota, Vi ste poznati po tome što ste se hvatali ukoštac sa mnogim klasicima, od Šekspira preko Dostojevskog i Tolstoja do Meše Selimovića. Danas režirate tekst savremenog autora Venka Andonovskog. S tim u vezi, koliko je danas značajnih djela u dramskoj umjetnosti i u književnosti generalno?
PROJKOVSKI: Danas imamo odlične savremene autore i mi reditelji imamo odgovornost da otkrivamo te tekstove. Meni se sviđaju tekstovi koji imaju identitet, koji znaju odakle dolaze i o čemu pričaju. Sjećamo se, ima od toga sedam-osam godina, učestvovao sam na jednoj tribini gdje je bilo pitanje zašto se ne postavlja dovoljno samvremene drame i šta ona treba da uradi da bi bila aktuelna. Tada sam rekao mladim dramaturzima da prestanu da pišu drame gdje glavni lik pije kafu na Ajfelovoj kuli i gdje šeta tužan na Menhetnu. Glavni lik ovdašnjeg dramaturga mora živjeti u Banjaluci i pričati o ovdašnjem društvu, a u samom jeziku treba tražiti univerzalnost. Uticaj fast fud filmske industrije i globalnog tržišta je ogroman, tu ima mnogo čega istinitog, ali pisac treba da krene iz svog okruženja, da ima identitet.
NN: Bili ste direktor makedonskog Nacionalnog teatra. Koliko je to bio teži ili lakši posao u odnosu na rediteljski? Ovdje se vraćam na pitanje o uticaju glembajevštine na kulturu, jer i kulturi treba novac kojim često upravljaju neprosvijećeni.
PROJKOVSKI: Veliki reditelj Valerij Fokin, direktor Aleksandrijskog teatra, jednog od najvećih teatara, prije nekoliko godina kada smo se sreli, rekao mi je da direktor pozorišta mora da bude uvijek u plesu sa politikom kao sa vatrom. Treba osjećati toplinu, ali paziti da te ta vatra ne opeče. To je najtačniji odgovor. Da, bio sam direktor i to je velika odgovornost. Kultura jedne zemlje je beskonačni maraton i kada vam se pruži takva odgovornost, onda bi trebalo da trčite svoj dio najbolje što možete. Međutim, i kada sam bio direktor, ja nisam prestajao da radim kao reditelj, jer to sam ja.
NN: Za kraj, recite nam kakvo je Vaše mišljenje o pozorišnim festivalima i koliko Vam znači što će dvije Vaše predstave otvoriti i zatvoriti ovogodišnji Tetar fest "Petar Kočić"?
PROJKOVSKI: Pozorišni festivali su važni zbog mogućnosti komparacije. Pozorište nije kao film. Vrlo teško je da se pozorište pokrene. Tu je puno ljudi, to je velika organizacija, tako da se uvijek radujem gostovanjima. Što se tiče Teatar festa, pripala mi je velika čast što otvaramo festival "Genetikom Glembajevih", ali mi je drago i što dolazi "Ana Karenjina" iz Novog Sada, jer će ovdašnja publika imati priliku da pogleda jednu moju potpuno drugačiju estetiku i nadam se da će joj biti zanimljiva.