BANJALUKA - Ljubav i mržnja, realnost i fikcija, istorija i mitovi, ubistva, zavjere, osvete, neke su od tema koje odvajkada mame pisce da se prihvate zahtjevnog zadatka pripovijedanja.
Kako malo ko danas ima vremena prebirati po knjigama raspitali smo se o čemu to zapravo danas pišu pisci u BiH, pa će eventualnim budućim čitaocima biti lakše odlučiti za `svoga` pisca. A oni zaista pišu o svemu i svačemu od skupog znoja i jeftinih parfema preko društveno-političke situacije u BiH do ćevapa i drugih sasvim običnih malih stvari.
Adisa Čečo, književnica i novinarka iz Sarajeva, kaže da piše o događajima iz svakodnevnog života koje stavlja u širi društveni kontekst.
`Pišem o temama koje poznajem, koje me zaokupljaju i koje su mi bliske, ali se trudim da one na neki način korespondiraju sa današnjom šizofrenom Bosnom`, kazala je Čečova.
Prema njenom shvatanju teme kao što su porodica, međuljudski odnosi, život mladih supružnika, ljubav u najširem smislu, profesionalne dileme i izbori, sve to dobija novu dimenziju, ako je smješteno u aktuelnu bh. društveno-političku situaciju, u društvo puno krajnosti.
`Meni je važno da pišem o svim tim stvarima koje je, inače, najudobnije gurnuti pod tepih: o djeci koja odrastaju sa neprerađenim traumama, o nekažnjenim zločinima koji stvaraju nakrivo nasađeni sistem vrijednosti, o bijedi koja dehumanizira ljude i sličnim stvarima`, ističe Čečova.
Književnik Boro Kapetanović mišljenja je da ne postoji tema koja nije dobra za pisanje `od uticaja jutarnje rose na pubertet mladih buva u Banjaluci do problema neplodnosti mladih popadija, preko djevojaka skupog znoja i jeftinog parfema`.
`Već duže vrijeme pišem o ljudima koji su drugačiji, a čaršija ih uvijek ima bez obzira jel' jede banjalučke ili baščaršijske ćevape, u krajnjem smislu to je cijena identiteta, osobenosti što postaje sve više ludost, a sve manje humanost`, kazao je bh. književnik Mirsad Bećirbašić.
Banjalučka književnica Aleksandra Čvorović smatra da postoji razvojni put u stvaralaštvu svakog pisca i da je umjetniku sve inspiracija. Ona je mišljenja da je sam proces pisanja nešto što se dijelom odvija na svjesnom nivou, gdje sam pisac bira tematiku dok se veći dio stvaralačkog procesa odvija na nesvjesnom nivou koji i oblikuje umjetnika. Što se tiče njenog sopstvenog rada uočava da svaka knjiga donosi nešto novo.
`Dok se u prvoj knjizi bavim borbom sa mračnim stranama ropstva, u drugoj su mi inspiracija bila neka psihotična stanja, u trećoj knjizi sam se dosta bavila svijetom snobova koji sam povezivala sa realnošću, a u četvrtoj životnim putem čovjeka uopšte i putem ka svjetlosti. Za razliku od prve knjige u najnovijoj preovladava pozitivna poruka`, navela je Čvorovićeva, zaključujući da pisac neprekidno mora tragati za novim uglom posmatranja i sagledavati život iz različitih aspekata.
Mlada književnica Šejla Šehabović, autorka knjiga `Make-up` i `Priče - ženski rod, množina`, kaže da najčešće piše o ženama i o ratu.
`Pišem o licemjerju i načinima da se istina kaže i iskoristi kako bi poslužila odbrani ljudskog dostojanstva. Istinu o našim traumama neće 'zemlja pokriti'. Ona se koristi svakodnevno - koristi se kako bi od činjenica postali stereotipi i nepravedno se uvodi u ono što je 'normalno' i 'svakodnevno'. Gadi mi se takav način života`, istakla je Šehabovićeva.
Što se tiče ostalih književnika i njihovih literarnih preokupacija Šehabovićeva kaže da pomno prati savremenu produkciju u regionu.
`Mnogi imaju šta da kažu. Mnogi znaju kako šta treba reći i sjajno to rade, ali postoji ogroman broj knjiga koje se svakodnevno štampaju, kad pročitate te knjige jasno vam je da u njima ima odgovora na sva pitanja, osim na ono suštinsko: zašto su napisane? To što neko ima želju biti piscem ili spisateljicom najgori je mogući razlog da se 'uhvati' spisateljskog posla`, zaključila je Šehabovićeva.