Književno delo ne nastaje onako kako većinakritičara analizira. Naježim sekada čujem reči kao što su strategija, klopka, provokacija, ključ. Sve su tobudalaštine. Trenutak kada se podigne dijafragma, kada bljesne prizor čitavog romana ili priče, neuhvatljiv je. Kritika pokušava daracionalizuje nešto što je neuhvatljivo, kaže uintervjuu za "Nezavisne" Dragan Velikić, dobitnik NIN-ove nagrade kritike za najbolji roman 2007. godine, najvećeg književnog priznanja na srpskom govornom području.
Velikić, koji jeNIN-ovu nagradu dobio poslije šestog ulaska u uži izbor za ovo priznanje, nagrađeni roman "Ruski prozor", koji je objavljen uizdanju beogradskog izdavača "Stubovi kulture", počeo jepisati 2001. godine. Iako često nije dobijao književne nagrade, Velikić, inačeambasador Srbije uAustriji, ima veoma postojanu publiku koja voli da čita njegova djela, asmatra da surazlozi dosadašnjeg nedobijanja priznanja vanknjiževni. Velikić za "Nezavisne" govori otome kako jeon pjesnik koji piše romane, o kritičarima i fenomenu NIN-ove nagrade.
NN: Prije 20 godina bili ste u užem izboru za NIN-ovu nagradu s romanom "Via Pula". Pobjednik ste postali iz šestog puta, šta je, po Vašem mišljenju, ovog puta presudilo da dobijete nagradu?
VELIKIĆ: NIN-ovu nagradu svakako nisam dobio za minuli rad, već zato što je po oceni mnogih kritičara "Ruski prozor" moj najbolji roman. Nikada nisam komentarisao rad žirija, ni kada mi je za dlaku izmicala NIN-ova nagrada. U međuvremenu, tokom dve decenije, nastajali su moji romani, prevedeni na desetak jezika.
NN: Po čemu se ovo djelo razlikuje od dosadašnjih i da li ste očekivali da će Vam baš ono donijeti najpopularniju književnu nagradu? Šta predstavlja naslovna sintagma tog romana?
VELIKIĆ: Ono što jeste novo u "Ruskom prozoru" je humor. To je roman o ljubavima, o odnosima između muškarca i žene, šta se sve knjiži pod ljubav. Kad god se nađete u finalu NIN-ove nagrade, prirodno je da nagradu očekujete. Ali, to nikada ne možete znati unapred, kakva je konstelacija, počev od književnih ukusa članova žirija, pa do pritisaka koji prate svaku nagradu. Razlozi zbog kojih nisam tokom poslednjih 17 godina dobio nijednu nagradu su vanknjiževni. Kad to kažem, mislim na tekstove koje sam pisao, na kolumne koje sam povremeno imao u medijima. Ruski prozor je zapravo fortočka, prozor u prozor, onaj mali otvor za ventilaciju koji nalazimo na kućama u Sibiru i po hladnim predelima Evrope. Ko pročita roman "Ruski prozor", shvatiće i metaforu. Ja nikada ne tumačim svoje romane.
NN: Svi Vaši romani objavljeni su na više svjetskih jezika. Čini se da je Vaše stvaralaštvo više poznato u inostranstvu nego na "domaćem terenu". Da li će ova nagrada da uputi čitaoce, ne samo na "Ruski prozor" nego i na sva ona djela koja nisu doživjela medijsku pažnju?
VELIKIĆ: Ne bih se složio da sam poznatiji napolju nego u Srbiji. Tačno je da su moji tiraži na nemačkom veći nego u Srbiji, ali i nemačko tržište je mnogo veće. Nisam nezadovoljan tretmanom u svojoj zemlji, jer su i bez nagrada moji romani imali više izdanja. Imao sam medijsku pažnju. Fenomen NIN-ove nagrade je da je ona jedina naša nagrada koja značajno utiče na čitanost i samim tim i na tiraže.
NN: Koliko ste se promijenili, a koliko su Vaše teze ostale iste od Vašeg prvog djela pa sve do "Ruskog prozora"?
VELIKIĆ: Svakako da sam se menjao. Nikakve teze nisam imao unapred. To imaju pisci koji prepričavaju ono što bi trebalo ispripovedati.
NN: Koliko Vaša diplomatska karijera utiče na kontinuitet stvaranja djela i kako je stvarati kada niste okruženi maternjim jezikom?
VELIKIĆ: Roman "Ruski prozor" počeo sam da pišem u proleće 2001. godine. Kada mi je ponuđeno mesto ambasadora u Austriji, "Ruski prozor" je već dve trećine bio gotov. Napravio sam pauzu dužu od godinu dana, jer posao ambasadora u Austriji podrazumeva da ste 24 sata na raspolaganju. Kada pišem, činim to isključivo rano ujutro. Nakon što sam se priviknuo na novi način života, vratio sam se rukopisu i dva-tri puta nedeljno, rano ujutro, pisao sat-dva. Nisam žurio. Uspeo sam da završim "Ruski prozor". Ja živim u svom jeziku i nemam problem s time. Sigurno je da do kraja mandata neću pisati, jer je potrebno napraviti pauzu i demontirati "studio" u kojem je nastao "Ruski prozor".
NN: Možete li prokomentarisati tvrdnju kritičara Aleksanda Jovanovića da posljednjih godina "nema velikih romana te da proza zaostaje za srpskom poezijom, koja je posljednjih godina vodeća".
VELIKIĆ: Ne bih se složio da je srpska poezija bolja od srpske proze. Kada kažem dobra poezija, onda mislim na visinu jednog Kavafija, Pesoe, Dereka Volkota. Mi imamo i dobrih prozaista i dobrih pesnika. Kod nas "veliki roman" podrazumeva obavezno nacion, istoriju. Naša savremena literatura uglavnom za protagoniste ima tipove, a ne likove. Ona je tipološka. Ne mislim da nema velikog romana bez tih navodno velikih tema. Individua je čitav svet. Ja sam pesnik koji piše romane.
NN: Tokom svih ovih godina, koliko ste "otkidali" i prožimali sebe u svom stvaralaštvu?
VELIKIĆ: Ništa ja nisam otkidao od sebe, ja pišem sebe. Svaku svoju knjigu vidim pre nego što počnem da je pišem. Ne na nivou fabule, već atmosfere. Iskustvo muzike jeste važno, jer ako mi je nešto jača strana, onda je to osećaj za proporcije, stvaranje atmosfere. Književno delo ne nastaje onako kako većina kritičara analizira, isuviše je tu naivne kombinatorike. Naježim se kada čujem reči kao što su strategija, klopka, provokacija, ključ. Sve su to budalaštine. Trenutak kada se podigne dijafragma, kada bljesne prizor čitavog romana ili priče, neuhvatljiv je. Kritika pokušava da racionalizuje nešto što je neuhvatljivo. Valjda analiziraju onako kako bi i sami pisali literaturu kada bi je pisali, a budući da kod nas većina kritičara istovremeno jesu i pisci, onda iz tog incesta imamo veoma mnogo retardiranih dela, toliko mnogo da se retardiranost uspostavila kao merilo vrednosti, kao normalnost. Jezik je pre svega u energiji, u relacijama reči, a ne u praznom skladu, jalovom mudrovanju, špikovanju nekakvim lokalizmima.
NN: "Ruski prozor" je nedavno doživio i drugo izdanje. Pišete li možda neku novu knjigu?
VELIKIĆ: Moj izdavač Predrag Marković obavestio me da je drugo izdanje "Ruskog prozora" u tiražu od 1.500 primeraka rasprodato za samo šest dana i da izlazi treće izdanje. Ne pišem novu knjigu ne samo zato što je to nemoguće zbog mojih ambasadorskih obaveza, već i zato što nakon "Ruskog prozora" moram napraviti pauzu. Međutim, uskoro će se pojaviti nova izdanja nekih mojih romana kojih više nema na tržištu - "Astragan", "Via Pula", "Severni zid", "Slučaj Bremen".
Biografija
Dragan Velikić rođen je 1953. u Beogradu. Diplomirao je svjetsku književnost s teorijom književnosti na beogradskom Filološkom fakultetu. Osim romana "Via Pula" i nagrađenog "Ruskog prozora", objavio je i romane "Astragan", "Hamsin 51", "Severni zid", "Danteov trg", "Slučaj Bremen" i "Dosije Domaševski". Velikićevi romani, priče i eseji prevođeni su na desetak svjetskih jezika. Od avgusta 1993. godine autor je izdavačke kuće "Vreme knjige", a od septembra 1996. godine "Stubova kulture".