Dušan Kovačević crnogorski je glumac i umjetnički direktor Gradskog pozorišta Podgorica, koji je prošle sedmice boravio u gradu na Vrbasu.
Tu je stigao da podrži ansambl pozorišta kojim rukovodi, a koji se na 23. Teatar festu "Petar Kočić" predstavio komadom "Pukovnik Ptica" (tekst Hristo Bojčev, režija Marko Manojlović). Kovačević iza sebe ima zavidnu pozorišnu karijeru u Crnogorskom narodnom pozorištu, a široj javnosti najpoznatiji je po ulozi u seriji "Besa", koja je odlično prihvaćena od strane publike i kritike. On u drugoj sezoni serije potpisuje i koprodukciju, a kako o ovoj seriji, tako i o utiscima sa Teatar festa i projektima na kojima je trenutno angažovan, govorio je za "Nezavisne".
NN: Započeo bih razgovor festivalom "RUTA Grupa Triglav", koji ste pokrenuli sa grupom pozorišnih entuzijasta sa prostora bivše Jugoslavije. O kakvom događaju je riječ?
KOVAČEVIĆ: Odavno sam imao ideju da ujedinim region sa pozorištima koja su gradske profilacije. Na inicijativu Juga Radivojevića, mog kolege reditelja iz Beograda, napravili smo regionalnu uniju teatara, skraćeno RUTA. Tu su pozorišta šest država, šest pozorišta iz šest glavnih gradova republika bivše Jugoslavije. Ima svako svoje predstavnike; Beogradsko dramsko pozorište, Gradsko pozorište iz Podgorice, Kamerni teatar 55 iz Sarajeva, Kazalište "Ulysses" Zagreb - Brioni, Mestno gledališče Ljubljana i Dramski teatar Skoplje. Mi na svaka dva mjeseca idemo jedni kod drugih. Imamo festival "RUTA Grupa Triglav", gdje najbolje predstave iz sezone prikazujemo jedni kod drugih. Prvo izdanje festivala još traje i ono se završava nakon što svako od pozorišta gostuje u ovom drugom.
NN: Planirate li da proširite festival?
KOVAČEVIĆ: Planiramo da napravimo tu jednu kulturnu platformu zemalja bivše Jugoslavije i da opet kulturološki objedinimo te narode, jer mi smo nužno i sa nekim ciljem razdvojeni. Bez obzira na to šta se desilo, nema potrebe da budemo i dalje zavađeni i da se ne volimo, da bar na kulturno-umjetničkom nivou ne sarađujemo i da ne budemo jedinstveni.
NN: Mislim da su kriminalni i kulturni milje bivših jugoslovenskih republika najbrže počeli međusobno da sarađuju nakon raspada bivše nam zemlje.
KOVAČEVIĆ: Tako to obično biva, andergraund i elitizam se najbolje razumiju.
NN: Predstava "Pukovnik Ptica" Gradskog pozorišta Podgorica na neki način govori o ovoj temi. Tamo ljudi zatvoreni u duševnoj bolnici teže ka nekom cilju koji je metaforično Evropska unija, a kojoj Južni Sloveni uveliko teže, ali nikako da stignemo tamo.
KOVAČEVIĆ: Što se tiče nas i Evropske unije, mislim da smo mi takve sreće da kad stignemo tamo, ona će se raspasti. Mi decenijama smatramo da je to idealno mjesto za nas, ali čini mi se da, kad stignemo tamo, shvatićemo da je nama najbolje sa nama i da bi trebalo da čistimo sami svoja dvorišta, da sami sazrijevamo i razvijamo sopstvene sisteme.
NN: Jeste li zadovoljni izvedbom s obzirom na to da je predstava prvi put igrana nakon više od godinu dana pauze prouzrokovane pandemijom?
KOVAČEVIĆ: Dobro ste to rekli, predstava nije igrana duže od godinu dana. Nažalost, omela nas je korona, a imali smo još jednu alternaciju. Umjesto Baneta Popovića igrao je Simo Trebješanin, kome je to bila premijera. On nikako prije nije igrao tu predstavu i dobro se snašao. Zaista mogu da budem zadovoljan ansamblom i ljudima koji su dali svoj maksimum. Svima nama je značajno da se banjalučkoj publici predstavimo u pravom svjetlu, a glumci su se zaista trudili da se pokažu u što boljem svjetlu, što nije bilo nimalo lako nakon tolike pauze. Vidio sam po reakcijama publike da je dobro prošlo, da je bilo duhovito, optimistično i utopijski.
NN: Na Teatar festu sreli ste reditelja Dejana Projkovskog, koji je trenutno angažovan u Banjaluci, a sa kojim ste sarađivali na predstavama "Bura" i "Bure baruta".
KOVAČEVIĆ: Ja sam sa Projkovskim prije svega prijatelj, a onda ga cijenim i kao vrsnog reditelja. On je na raznim nivoima uspješan u svom poslu jer on nije samo scenski, nego i reditelj života. Svaki čovjek koji sa njim provede vrijeme bilo u poslovnom ili u privatnom smislu zaista postaje bolji. On je čovjek sa kojim sam divno sarađivao i od kojeg sam puno naučio.
NN: Vidjeli ste na Teatar festu da je poluprazna sala i da pozorišta kod nas još nisu dobila dozvolu da rade punim kapacitetom, dok su stadioni, kafane i neka druga mjesta krcata ljudima. Da li je takvo stanje i u Crnoj Gori?
KOVAČEVIĆ: Mi kulturnjaci smo kancerogeni sudeći po onima koji odlučuju o broju mjesta u pozorišnim salama i o pozorištima uopšte. Političari pozorište, na našu veliku žalost, gledaju kao čist trošak. Rijetki su oni koji zaista znaju pravu misiju pozorišta. Pozorište još od antičke Grčke ima misiju da zabavi i poduči, da mijenja čovjeka nabolje, te da građansku svijest profiliše na pravi način. Kao što vidite, mi živimo u vremenu prosječnosti. Tu se njeguje isključivo prosjek i svako ko razmišlja svojom glavom nije najpoželjniji u ovakvim sistemima i društvima. Ne može mi niko reći drugačije, jer sam ja pričao i sa nekim našim ljudima koji su došli na vlast. Pitao sam ih da li su pogledali stavku gdje piše da pozorište može primiti tek pedeset ljudi, a da je sa druge strane u restoranima koji su manji od pozorišnih sala često i po tri stotine ljudi. Iz njihovog odgovora saznao sam da se oni na pravi način nisu bavili tim pitanjem, što je još jedan od dokaza da su pozorište i kultura uopšte na margini. Oni se bave pitanjima koja donose ekonomsku dobit, a kulturu vide isključivo kao rashod, ne shvatajući da je najgori rashod onaj duhovni.
NN: Ipak, pozorišni ljudi moraju sarađivati sa onima koji odlučuju o finansijama. Da li Vi lično prije pristajete na kompromise kao upravnik jednog pozorišta ili kao glumac?
KOVAČEVIĆ: Odgovor na to pitanje se nameće u odnosu na situacije. Sad kao direktor pozorišta moram da vodim računa o nekoliko segmenata i slojeva, o repertoaru, o ansamblu i raznim drugim stvarima. Kompromis ti nameće sistem, potreba tržišta i životni trenutak u kojem se nalaziš. Trudim se da ne potpadam pod kompromise i za neke stvari ne želim da ga napravim, a za neke stvari uzročno-posljedično kompromis je nužan. Na moju sreću, ja sam prije nekoliko godina osnovao produkcijsku kuću koja ima nekoliko uspješnih projekata iza sebe i, u svakom slučaju, kada nemam posla, ja ga stvorim, iz razloga što sam shvatio da je čekanje na ovim prostorima pogubno za sve nas. Maloprije sam prolazio pored neke opštinske zgrade u Banjaluci i vidio da pedeset ljudi sa nekim papirima u rukama čeka u redu na plus četrdeset stepeni. Rekao sam, ovo je slika Balkana u malom. To smo mi. Mi čekamo i čekamo. Ja nisam želio da čekam. Uzeo sam stvar u svoje ruke i čak nekad i kad pogriješim, lupim glavom o zid, ali to je moja glava.
NN: Pomenuli ste produkcijsku kuću. Vi ste koproducent druge sezone serije "Besa", gdje se pojavljujete i kao glumac. Glumili ste i u prvoj sezoni. Kakva su očekivanja od druge sezone i u kojoj je fazi snimanje?
KOVAČEVIĆ: Snimanje, nažalost, nije još završeno jer smo imali pauzu nakon snimanja u Crnoj Gori u novembru prošle godine. Snimanje je nastavljeno u junu i, evo, ovih dana putujem za Beograd da završim svoju ulogu u seriji "Besa". Nakon snimanja u Beogradu, ekipa putuje u Estoniju, gdje će snimanje biti privedeno kraju i ja se nadam da će od jeseni publika već biti u prilici da pogleda drugu sezonu.
NN: Pročitavši scenario, najavili ste da će druga sezona biti bolja od prve?
KOVAČEVIĆ: Mi koji smo najuži tim "Bese" potpisali smo ugovore da ne možemo da pričamo o scenariju, ali mogu reći toliko da će druga sezona biti zanimljivija od prve, da će biti sa mnogo više nivoa, dramskih situacija, porodičnih veza itd. To je serija o ljudskoj sudbini i međuljudskim odnosima utkanim u mafiju i nije primarno krimi-serija.
NN: Velika produkcija "Bese" je uspjela ono što Vi pokušavate pozorišnim festivalom RUTA, ujedinila je više kultura.
KOVAČEVIĆ: Jeste, to je specifično rađeno. Recimo, u Ulcinju, gdje se događa veći dio radnje, specifično je tle. Tamo Albanci, Srbi, Crnogorci, Bošnjaci godinama unazad žive jedni sa drugima. Poštuju se, a u isto vrijeme se međusobno i mrze, zavisni su jedni od drugih, a opet su zavidni jedni drugima, a zapravo ne mogu jedni bez drugih. To traje generacijama i to će uvijek tako biti. Zaista smo specifični narodi, a opet jedni.
NN: Crna Gora ima mali broj stanovnika, ali čini se i najviše upješnih ljudi po glavi stanovnika. Govorim generalno, ne samo o domenu umjetnosti.
KOVAČEVIĆ: Slažem se sa vama. To je fakat, to su činjenice. Nevjerovatno je da ima toliko uspješnih ljudi na tako malom prostoru. Mi imamo stanovnika koliko neke zemlje imaju vaterpolo igrača, ali smo prvaci svijeta o tom sportu. Dajem samo primjer. Valjda imamo tu drčnost i bezobrazuk da se ne libimo da pokažemo to što znamo. Možda je to i neskromnost, ali ja ne bih rekao. Svaki čovjek treba da pokaže ono što zna, ali to je kod nas zbog mentalnog sklopa izraženije nego drugdje. Imamo i te kako potentnih umjetnika, da se vratim na umjetnost i kulturu. Drago mi je kada neko sa strane to prepozna i pošteno kaže, jer mi uglavnom jedni druge kritikujemo. Glorifikuje se loše u odnosu na dobro puta deset.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.