Mladi srbijanski režiser Stefan Arsenijević, koji je sa kratkim filmom "Atorzija", rađenim po scenariju Abdulaha Sidrana, bio nominovan za "Oskara", jedan je od gostiju Prvog Banjaluka internacionalnog filmskog festivala. Osim internacionalno priznate "Atorzije", Arsenijević je do sada snimio i jednu priču u omnibusu "Izgubljeno-nađeno", u kojem je učestvovalo nekoliko režisera iz okruženja, među kojima i Jasmila Žbanić.
Nakon svjetske premijere u Berlinu i nekoliko uspješnih prikazivanja na festivalima u Evropi, svoj prvi dugometražni film "Ljubav i drugi zločini" odlučio je premijerno da predstavi u Banjaluci na BLIFF-u. Film govori o ljubavi Anice i Stanislava, mladića koji je mlađi od nje desetak godina, a u pozadini priče zapravo je socijalna slika današnje Srbije.
Radnja filma, u kojem glavne uloge igraju Anica Dobra i Vuk Kostić, smještena je u Novom Beogradu i prati jedan dan žene u kasnim tridesetim, koja, nezadovoljna svojim životom, odlučuje da zauvijek ode iz Srbije. Film se bavi emigracijom i pitanjem koliko je teško i kompleksno napustiti sve i otpočeti novi život negdje drugdje, a sve se komplikuje ljubavnom pričom.
NN: Ovo je tvoj prvi dugometražni film, koji je željno iščekivan, s obzirom na to da si imao vrlo kvalitetne i uspješne kratke filmove.
ARSENIJEVIĆ: Više sam razmišljao o tome kada sam počinjao da radim na ovom filmu, ti kratki filmovi su u određenom smislu ostavili teret na meni, ali i skrenuli pažnju na ovaj film. Već sam u Berlinu bio svestan toga i sretao ljude koji znaju moj rad. Izgleda da nisam razočarao, što je dobro. Čovek koji se nađe u takvoj situaciji mora prosto da zaboravi na pritisak, jer kada kreneš da radiš imajući na umu očekivanja drugih ljudi od tebe, često rezultat ne ispadne baš najbolji, tako da sam film radio kao nešto sasvim novo i iz razloga koji su meni bitni i koji nemaju veze s očekivanjima drugih.
NN: Poslije Berlina i Visbadena, ovo je prva regionalna premijera. Zbog čega ste se odlučili za Banjaluku?
ARSENIJEVIĆ: Irena Taskovski je glavni razlog zašto sam ovde, znam je godinama, znam ono što je radila, mislim da je to sjajno i kada ona pravi festival, znam da će taj festival biti nešto posebno. U Novom Sadu će takođe film biti prikazan, a u Sarajevu je već dogovoreno da ide u off program, jer smo bili u Sofiji, koja je region, pa se i to računa. Meni je najvažnije da film ima publiku i da nađe svoj put, mislim da su festivali jedinstvena prilika i poslednja utočišta za film. Dok god postoje festivali, biće i publike.
NN: Kako si došao na ideju da snimaš film i zbog čega je koscenarista Srđan Koljević?
ARSENIJEVIĆ: Do ideje je došlo kada sam čuo priču iz javnog života o ženi koja je trebalo da u sklopu svog posla uzme određenu sumu novca i odnese je s jednog mesta na drugo. Ona je uzela taj novac, spakovala se i zauvek otišla iz zemlje. Bila je u kasnim tridesetim i meni se taj lik stalno vraćao, razmišljao sam kako je izgledao taj poslednji dan kada znaš da se više nećeš vratiti, da poslednji put viđaš ljude koji su činili tvoj život. Onda sam shvatio da bi to mogao da bude moj prvi celovečernji film i upustio sam se u pisanje. To je vrlo specifična dramaturgija, radnja smeštena u jednom danu, gde se sklopi mozaik i prikaže se njen celokupni život, kao i trenutna situacija u Srbiji. Napraviti film čija se radnja dešava u jednom danu bio je veliki izazov. Onda sam krenuo da pišem jer volim sve sam da pišem, izuzev "Atorzije", koja je fantastičan Sidranov scenario, a pošto je dramaturgija prilično složena i moj prvi celovečernji film, shvatio sam da ne mogu to da izguram sam i pozvao u pomoć Srđana Koljevića, koji ima veliko iskustvo kao scenarista, i Bojana Vuletića koji je moj najbolji prijatelj i reditelj.
NN: Dva lika u filmu Anica i Zoran nose imena glumaca koji ih igraju. Da li je to slučajnost ili namjera?
ARSENIJEVIĆ: Nije slučajno, jer su obe uloge pisane baš za njih. Anicu sam imao u glavi kao nekog ko bi trebalo da igra glavnu ulogu čim sam dobio ideju za film, a za Zorana Cvijanovića je isto uloga bila pisana namenski. I druge uloge su pisane, uloga majke za Milenu Dravić. Feđa Stojanović kod mene ima ozbiljnu ulogu, a obično igra uloge koje mu baš ne stoje u komedijama. Prvi put je imao ulogu tog tipa, vrlo ozbiljno je to shvatio i radovao se ulozi. Dušica Žegarac se dugo nije pojavljivala, kao i Igor, meni je zanimljivo da koristim glumce u ulogama koje do sada nisu radili i glumce koji dugo nisu igrali, jer mi je dosadno da gledam stalno iste likove u istim ulogama, što je boljka srpskog filma.
NN: Kako je mladom režiseru bilo doći do novca za prvi film?
ARSENIJEVIĆ: Svaki film se vrlo teško snima i teško je naći novac, ali zahvaljujući uspehu mojih kratkih filmova, stvari su relativno brzo i lako išle, ubeđivao sam ljude da ću napraviti dobar film.