Veselin Gatalo, književnik iz Mostara za kojeg kažu da nema "dlake na jeziku, tvrdi da je pisce poštovao dok ih nije istinski upoznao.
"Tada sam shvatio da su oni najveća bagra koja hoda po planeti Zemlji", ističe Gatalo.
U intervjuu za "Nezavisne" Gatalo govori o nacionalizmu, ljevičarima koji su pokopali dobre i kvalitetne pisce, lošem odnosu bh. pisaca koji se bave novom literaturom spram čitatelja, ali i lošim filmovima koji su često neargumentovano hvaljeni.
NN: Često govorite o tome da Vaše kolege koji stvaraju "dugačke" romane, na 300, 500, 600 stranica, ne poštuju čitatelja. Otkud takav stav, ako znamo iz historije književnosti da su svi bestseleri, klasični romani pisani na 300, pa i više od 600 stranica?
GATALO: I sam sam te romane čitao. I danas ih volim pročitati. Ljudi danas ne vole opise na dvije, tri stranice, ni sam ne volim takve opise.
NN: Andrić, Selimović, Dostojevski, Tolstoj opisivali su na pet stranica. Smatrate li da su oni griješili i da nisu poštovali čitatelja?
GATALO: Radili su to dobro, ali sam siguran da danas ne bi tako pisali. Ljudi sada nemaju vremena ni živaca za to, a opis neće mnogo izgubiti ako se sažme u nekoliko rečenica.
NN: Kako biste Vi danas ocijenili književnost i film u regionu?
GATALO: Rat je napravio jedan veliki vakuum u književnosti. U Srbiji se književnost još dobro drži. Tamo još postoji Borislav Pekić, Momo Kapor, jest da je umro pokoj mu duši. Postoje sjajni pisci, ali postoje i oni koji su iskočili zbog toga što podržavaju svoj ili tuđi nacionalizam. U BiH vam je dobar pisac onaj koji podržava nacionalizam. Oni su su nezasluženo postali važni. Neki pisci su u vrijeme rata bili nezasluženo ignorisani, a sada su ti pisci nezasluženo hvaljeni.
NN: Pomenuli ste Momu Kapora kojeg su u Sarajevu izopćili jer se usudio pisati protiv Sarajeva i što je podržao srpski nacionalizam, a s druge strane, imamo u Sarajevu Nedžada Ibrišimovića koji je na meti kritike zbog toga što podržava bošnjački nacionalizam. Otkud onda Vaša teza da su na cijeni pisci koji podržavaju nacionalizam?
GATALO: Nedžad Ibrišimović jeste nacionalista i ne znam šta je tu loše. Znam da Nedžad Ibrišimović ne voli Srbe nacrtane u Bosni, ali to ne može izbrisati činjenicu da je on sjajan pisac. Ne mogu zaboraviti da je on napisao "Ugursuza" i za to mu skidam kapu, isto kao što kapu skidam i Momi Kaporu za njegove "Folirante", bez obzira na njihov politički angažman. Ernest Hemigvej ubio je preko 80 ratnih zarobljenika, a "Starac i more" je klasik i Hemingvej je dobio "Nobelovu nagradu". Treba to odvojiti. Ni ja nisam bogzna kako dobar čovjek, ali možda me ljudi zapamte po literaturi.
NN: Mislite li da su minimalizirani rad i djela pisaca koji su zbog pripisanog im nacionalizma, na neki način izopćeni iz književne zajednice?
GATALO: Ljevičari su njih potopili. Evo, Nedžad Ibrišimović pokušava da bude bosanski Umberto Eko u romanu "Vječnik" i mislim da je zbog toga sam roman, a i sebe malo opteretio. Puno bolje su mi bile njegove knjige prije. Volio bih da on napiše još jednog "Ugursuza". Mada, Ibrišimović je tolika književna veličina da poslije "Ugursuza" ne treba ništa napisati kako bi bio dobar pisac. Isto kao što ni Kapor poslije "Foliranata" nije morao ništa više napisati i, što se mene tiče, mogao je da "piša s mjeseca", ali on je dobar pisac i cijenim ga kao ličnost, ne samo kao pisca. Sam bih volio napisati knjigu kakav je roman "Foliranti".
NN: U sukobu ste sa književnikom Abdulahom Sidranom. Hoćete li ga ovim putem pozdraviti?
GATALO: Dajte mu onu jednu marku što sam Vam dao da mu je uručite kad ga sretnete, pošto od mene na sudu traži odštetu od 5.000 KM i 1 KM za nanijetu mu duševnu bol.
NN: Spomenuli ste jednom kako mislite da je glavni razlog Sidranove ljutnje na Vas to što ste mu na promociji svoje knjige tražili pozivnicu. Objasnite nam sada zbog čega Sidran traži odštetu od Vas?
GATALO: Mislim da gospodin Sidran ima problem s identitetom, sa integritetom, sa dosljednošću i sa samim sobom. Njemu nedostaje Emir Kusturica, čovjek koji ga je stvorio.
I to nije odnedavno, on zapravo ima puno problema koje ja ne mogu riješiti. Jedan od njegovih problema je to što se zadužio toliko da ne može vratiti, a sad valjda očekuje da namiri te pare tužbama, pa i tužbom koju hoće da pokrene protiv mene.
NN: Kako je to Kusturica stvorio Sidrana. Uzimamo li u obzir činjenice da je Emir Kusturica onako dobre filmove kao što su "Sjećaš li se Doli Bel" i "Otac na službenom putu" napravio po scenariju Abdulaha Sidrana?
GATALO: Od njegovih životnih priča Emir Kusturica je napravio remek-djelo. Napravio je od toga scenarij. Kusturica je Sidrana prvi put u njegovom životu odveo u inostranstvo, sredio mu život.
NN: Zbog čega mislite da priče Abdulaha Sidrana same po sebi nisu bile remek-djelo?
GATALO: Od dobrog sinopsisa se može napraviti loš scenarij. Primjer za to je, recimo film "Grbavica", isto kao što se od lošeg scenarija i loše glume i izvedbe mora napraviti loš film kao što je film "Na putu". Od solidne priče dobar reditelj može napraviti sjajan film, kao što su bili "Sjećaš li se Doli Bel" i "Otac na službenom putu". Vidite, film "Kuduz" je uspješna rehabilitacija čovjeka koji nije zaslužio nikakvu rehabilitaciju. Čovjek je bio nasilnik, ni po čemu dobar, ali ovaj ga je filmski rehabilitirao.
NN: Recite nam sad za što Vas tačno optužuje Abdulah Sidran?
GATALO: Optužuje me za nanijetu duševnu bol i to zbog vijesti koju sam ja samo komentirao, a koja je objavljena prije mejsec i po ili dva (Sidran je u novinama najavio samoubistvo). Samo sam to komentirao. Optužio je tjednik "Republika", Krunu Malenicu, mene i urednicu "Republike" Veru Soldo. Nas je optužio čovjek koji hrvatski jezik naziva ustašoidnim. Mene je, između ostalog, jedan takav čovjek optužio da sam nacionalista.
NN: Da li je Abdulah Sidran nacionalista?
GATALO: Nije, on je bezličan. Ako mu se dobro plati biće šta god hoćete.
NN: Ne sviđa Vam se film Jasmile Žbanić "Na putu", a ni "Grbavica", iako je za njega dobila "Zlatnog medvjeda".
GATALO: "Grbavica" Jasmile Žbanić može dobiti i "zlatnog kita", ali je to loš film.
Na nivou filmske priče mogao se sjajno razraditi scenarij. Kad, recimo, Emir Hadžihafizbegović glumi lošeg čovjeka, što njemu nije nikakav problem, ne mora biti toliko stereotipan, s bundom, bijesnim kolima. Djeca u "Grbavici" glumila su neuvjerljivo. Niko ne zna kako je film završio, kao ni ovaj "Na putu". Kamera je loša i vidio sam u filmu "Na putu" sekvencu u koji je račun 60 KM, a glavni glumac daje novčanicu od 50 KM i konobar mu vraća 10 KM. Takve stvari se u filmu ne mogu desiti. Loši su ti čudni rezovi s kojim redateljica pokušava biti avangardna. Montaža je nikakva, a pouka filma je da su muslimani dobri ljudi bez obzira na to jesu li umjereni ili su vehabije. Mirjana Karanović koliko je bila dobra u "Grbavici" i izvukla film, u filmu "Na putu" je loša. Izgledala je beogradski, hodala beogradski, zvučala beogradski. Vidi se da to nije njen ambijent. Ne može svako glumiti sve.
NN: Upravo promovirate svoju 12. knjigu "Slika s uspomenom". Nisu rijetki komentari "taj Gatalo samo piše", "otkud mu više tolike knjige" i "otkuda crpi inspiraciju"?
GATALO: Romani koje izdajem dugo su nastajali, a ja ih kratko pišem. Pisac ne piše samo kad sjedi, on cijelo vrijeme razmišlja o onome što će napisati. Tek kad napiše onda je to gotovo. Proces razmišljanja traje 24 sata dnevno. Nisam isisao iz prsta ono što sam napisao. Trudim se da ono što napišem "ne zasmrdi na neiskrenost", i da se niko ne zapita "zašto sam ovo počeo čitati". Kao što se zapita kod većine bh. pisaca koji pišu noviju prozu.
NN: Najavili ste da Vam uskoro izlazi i trinaesta knjiga.
GATALO: To je roman "Godina pavijana". Autobiografski je i emigrantska je ljubavna priča. Ima malo krvi, kao i svi moji romani.
NN: Pominjali ste često kako će se Vaš dječji roman "Ja sam pas i zovem se Salvatore" ekranizirati. Da li će se to konačno i desiti?
GATALO: To je projekat koji košta nekoliko miliona eura. Urađen je pilot, a riječ je o animiranom filmu i mislim da će uskoro doći do kooprodukcije s Njemačkom i Francuskom. Likovi su razrađeni, scenarij je gotov, ali ćemo sve morati prilagoditi inostranom tržištu.
Moramo priču učiniti uiverzalnom. Roman funkcioniše u Africi, Aziji, to može biti bilo koji pas, bilo koje vrijeme, bilo koji rat, ali ekranizacija je višedimenzionalna i mora se napraviti ambijent u kojem bi to funkcioniralo i u Egiptu i u Sijera Leoneu, i u Americi, Njemačkoj.
Mogao sam završiti u Dobrovoljačkoj
NN: Pominje se mogućnost ekranizacije Vašeg posljednjeg romana "Slika s uspomenom". U ovom romanu pričate o svojim vojničkim danima u drugoj polovini osamdesetih u kasarni u Lukavici. Šta bi se mijenjalo u knjizi ako bi se pravila neka filmska priča?
GATALO: To bi radio scenarista uz moju malu pomoć, prilagođeno filmu. Kasarna u Lukavici je bila velika i tu je bilo 4.000 ljudi. Gdje bismo našli toliko statista. Ali da vam kažem, ironija svega toga je da sam ja u vojsku išao krajem osamdesetih, da sam išao na fakultet prije nego u vojsku sigurno bih završio u onoj koloni u Dobrovoljačkoj i imao bih šansu da me neki harmonikaš ili neki sarajevski jalijaš jednostavno "skine" prije nego što sam napisao ijednu knjigu.
Korupcija u BiH plaća se tuđim parama
NN: Već više od godinu dana vodite "privatni rat" sa OMV firmom koja je izgradila pumpu uz Vašu kuću u Mostaru. Šta se trenutno zbiva?
GATALO: Situacija je takva da sam morao iseliti i ženu i dijete jer sve u kući se osjeća na benzin. Cijevi su nekoliko metara od prozora i kad benzin pretaču, mi jednostavno moramo otići, jer tu se ne može disati. OMV je napravio pumpu na zemljištu koje je predviđeno za kolektivno stanovanje. Promijenili su namjenu, što znači da su učinili krivično djelo koje nosi tri godine zatvora. Međutim, radi se o austrijskoj firmi i gradska korumpirana vlast u Mostaru je toga svjesna. Korupcija u BiH plaća se tuđim parama. Političari i vlast dok god podilaze strancima, građanima BiH mogu raditi što hoće. U Drugom svjetskom ratu Srbe su vodili u Aušvic da ih uguše, a sada im to rade polako iz dana u dan.