BANJALUKA - Premijera predstave "Genetika Glembajevih" makedonskog spisateljsko-rediteljskog dvojca Venka Andonovskog i Dejana Projkovskog, a u izvedbi ansambla Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS), u nedjelju veče u ovoj kući otvorila je ovogodišnji, 23. Teatar fest "Petar Kočić".
Pred sam početak izvedbe festival je svečano proglasila otvorenim Natalija Trivić, ministarka prosvjete i kulture Republike Srpske, rekavši da je Narodno pozorište Republike Srpske reprezent onoga što se oduvijek smatralo državnom umjetnošću, odnosno da svojim aktivnostima profiliše suštinu nacionalne kulture.
Prisutnima se obratila i Maja Dodig, direktorica NP RS, koja je istakla da su umjetnost i kultura temelj svakog društva koje želi da sačuva prave vrijednosti.
"Ukoliko ste u potrazi za istinom pozorište je mjesto gdje ćete je otkriti. Samo je neophodno da pažljivo posmatrate, osluškujete i prepoznate poruke", poručila je Dodigova, da bi se nakon svečanog otvaranja publika preselila u salu i tamo, uz jednu petnaestominutnu pauzu, uživala u tročasovnoj izvedbi ansambla, koji broji čak 19 članova.
Na sceni su svoja umijeća pokazala dva prvaka drame NP RS Željko Stjepanović i Nikolina Friganović, a veće ili manje uloge ostvarile su i njihove kolege, prije svega Sandra Ljubojević, a onda i Rok Radiša, Smiljana Marinković, Goran Jokić, Zlatan Vidović, Danilo Kerkez, Ognjen Kopuz, Bojan Kolopić, Vladimir Đorđević i Belinda Božičković.
Pored stalnih članova ansambla NP RS, kao gosti igrali su Miroslav Sinkić i djevojčica Jona Kopuz, a nacionalni teatar Republike Srpske ovom predstavom nastavio je tradiciju angažovanja studenata banjalučke Akademije umjetnosti. U predstavi igraju studenti treće godine Glume u klasi profesorice Jelene Trepetove Kostić: Andrija Mitić, Nikola Milaković, Đorđe Ivić, Dana Poletan i Teodora Stojković.
Sam tekst predstave poziva se na poznatu dramu Miroslava Krleže "Gospoda Glembajevi", iz iste posudivši osnovnu temu i imena likova. Međutim, ona prati savremeni trenutak i današnji Glembajevi su tajkuni bez aristokratskog porijekla, čije je bogatstvo stečeno preko noći. Otuda su opasniji i beskrupulozniji.
"Kada je Ignjat krao bio je normalan, a danas kad hoće bogatstvo da pokloni proglašavate ga ludim", u jednom trenutku sa scene izgovara Željko Stjepanović. Njegov lik Ignjat Glembaj, naime, hoće svoje sumnjivo stečeno bogatstvo da pokloni javnoj kuhinji, međutim njegova porodica mu to ne dozvoljava. Oni materijalno zadržavaju za sebe, ali to nisu jednodimenzionalni likovi i obične karikature izvrnute ruglu.
Svako od njih ima neku svoju pozadinsku priču. Svako od njih želi i ponešto duhovnog, prosvjetiteljskog ili bar nešto od običnog, toplog, ljudskog i porodičnog odnosa za sebe. Međutim, to u većini slučajeva neće moći da dobiju. Razlozi su brojni... Pored moći koju su stekli materijalnim i koju uveliko koriste za srozavanje porodičnih odnosa, direktno ili metaforički (zavisi od situacije do situacije) ujedno srozavajući i cijelo društvo, glavni uzrok njihove propasti je nepovjerenje.
Da je Ignjat Glembaj, recimo, vjerovao svojoj prvoj supruzi koja se samo kroz razgovor pominje u komadu, ništa od zapleta ne bi ni bilo, ali tu leži suština. Današnji Glembajevi ne bi bili to što jesu da vjeruju ljudima i da, kao što kaže pisac Venko Andonovski, druge ne žele učiniti jednako zlim. To zlo bude u sudijama, novinarima, crkvenjacima...
Pisac, međutim, za kraj ostavlja i jedan katarzičan momenat. Iako ovaj komad raskrinkava sve slojeve jednog korumpiranog društva, pritom ne štedeći ni crkvu, neki od likova spas ipak pronalaze u duhovnom. Uz odlična rediteljska rješenja, uvjerljivu glumu, ali i jednako uvjerljivu muziku Gorana Trajkoskog, to duhovno u većini slučajeva u publici na neki način postaje i katarzično.
Andonovski je prisustvovao premijeri i svoje utiske podijelio je za "Nezavisne"...
"To je sjajna predstava. Dejan je to odlično uradio. On je radio i u Skoplju isti tekst, ali razlika je očita i vidi se. Ovde je dublje ušao u tekst i ono što se meni dopada je to što se tekst više izgovara scenskim jezikom nego replikama. On je doživeo transformaciju, pretvorio se u scenski jezik i mislim da je Trajkovski režiser koji u regionu ima svoj lični stil i pečat što se tiče tog scenskog jezika. Primetio sam jedno vreme da više ne pratim replike jer kada ja gledam predstavu obično pratim tekst. Ovde sam primetio da je tekst otišao u drugi plan i da sam više obraćao pažnju na scenske radnje, na scenografiju, itd, tako da mislim da je on uspeo da uravnoteži tekst sa scenskim jezikom i to je velika stvar", ističe Andonovski.
On nije štedio riječi hvale ni za banjalučke glumce...
"Što se tiče poređenja sa makedonskom predstavom, mogu vam reći da su tamo igrali naši prvoklasni makedonski glumci, ali ja se ipak priklanjam ovoj predstavi što se tiče tih glumačkih ostvarenja. Mislim da su svi glumci bili sjajni. Retko se dešava da svako odigra svoju ulogu precizno, a da uspostave ritam celine i ritam kolektiva. U makedonskoj predstavi su bila tri asa koja su na sceni bila sjajna, a ostalo je bilo u nekom proseku. Ovde su svi sjajni i to mi se sviđa. Oni prosto ne smetaju jedni drugima na sceni", naveo je Andonovski. Izvorno, na makedonskom jeziku, njegov tekst naslovljen je "Genetika pasa", a reditelj Dejan Projkovski kaže da tekst preuzima psihološke vrijednosti čuvenog Krležinog zapleta, ali da je to u suštini autohtona angažovana savremena drama o našem dobu.
"Radi se o našim tajkunima, danas, i o onome što jeste, odnosno nije ostalo od pojma 'glembajevština', kao što je malo ostalo i od pojma 'karamazovština' poslije Dostojevskog. Radnja drame se odvija na Balkanu, čime se sužava semantičko polje na nas i ovdje, ali ostaje univerzalna dimenzija 'glembajevštine': beskrupuloznost, gramzivost, ostrašćenost, nezasitost, bezosećajnost. Tekst sa snažnim apetitom za stvarnost, ali i snažan intertekst sa čuvenim prethodnim, velikim tekstom dramske tradicije. Komparacija propasti humaniteta i laži nekada i danas. Jer i laž danas sve više pada u vrednosnom smislu: koliko je savršenija - toliko je gnusnija i moralno odvratnija", riječ je reditelja predstave.
Valja istaći da ovaj komad konstantno drži pažnju... Pametno napisan tekst i glumu već smo pomenuli. Komadu, međutim, određenu savremenost donose i kostimi Marka Fehera, a univerzalnost, još jednom ističemo, muzika sjajnog Gorana Trajkoskog. Propratni elementi predstave, dakle, na visokom su nivou. Scenografija Valentina Svetozareva, recimo, mračna je u skladu sa karakterima likova.
Riječ pakao, često ponavljana kroz komad, ponekad navodi na zaključak da se radnja upravo tamo i odvija. Svoj lični pakao prouzrokovan gubitkom voljene osobe nekako će prevazići Sara, čiji lik vjerno dočarava glumica Sandra Ljubojević, koja je definitivno imala najteži, pa samim tim i najuspješnije obavljen posao na sceni.
"Nije jednostavno. Biti toliko vremena na sceni i sprovesti sve što se događa u toj predstavi mislim da je zahtjevno za svakoga. Što se tiče mog lika Sare, i pisac i reditelj su govorili kako je to najteže odigrati. Ne umanjujući druge likove, mislim da je Sara zaista imala i psihičke i fizičke zahtjeve na koje je trebalo odgovoriti. Mislim da je to odličan zadatak i veliki trening za glumca i na kraju pored svih pozitivnih komentara na koje sam naišla, mada sam naišla i na neka ćutanja koja su me iznenadila, prisutan je prije svega umor, ali i neka vrsta zadovoljstva", kaže Sandra Ljubojević za "Nezavisne".
Njen zaključak o ovom komadu jeste da kod svakog čovjeka postoji ispravna, dobra ili duhovna strana, ali da istu novac i moć veoma lako oduzmu, te da ljudi poput Ignjata Glembaja u dubini duše žele da vrate oduzeto. Složimo li se s njom, kao i sa piscem Andonovskim da je "glembajevština" mašinerija zla i niskih pobuda, na kraju, živeći u vječno aktuelnoj tranziciji, ne možemo da se ne zapitamo bar o jednom, a to pitanje glasi - ko je bolje prošao: mi "obični" ljudi, kojima je oduzimanjem materijalnog usljed sistema poremećenih vrijednosti u mnogo slučajeva oduzeto pravo na dostojanstven život, ili neki naši Glembajevi, koji su oduzimajući drugima materijalno, sebi i mnogima oko sebe oduzeli dušu. Glembajevi u svakom slučaju znaju kako je bez duše, a mi "duševni" nemamo pojma kako je uz tuđi novac. Srećom, tu je pozorište koje će nam prenijeti takve priče i na neke nove Glembajeve uprijeti prstom pa ko se prepozna - prepozna.